Objavljena u Meki , Ima 111 ajeta
Elif-lam-ra. Ovo su ajeti Knjige jasne! /1/ Objavljujemo je kao
Kur´an na arapskom jeziku, da biste razumjeli./2/ Objavljujući ti ovaj Kur´an,
Mi tebi o najljepšim događajima kazujemo iako prije njega nisi doista ništa
znao./3/
Što se tiče pojedinačnih harfova, o njima je bilo govora na
početku sure El-Bekare.
"Ovo su ajeti Knjige jasne!", tj. ovo su očevidni i
jasni ajeti Kur'ana, koji razjašnjavaju i komentarišu nejasne stvari.
"Objavljujemo je kao Kur'an na arapskom jeziku, da biste razumjeli",
jer je arapski najrječitiji, najširi i najjasniji jezik... Zato je objavljena.
najčasnija Knjiga na najčasnijem jeziku, najčasnijem Poslaniku, preko
najčasnijeg meleka, na najčasnijem dijelu svijeta. Njegova objava počela je u
najčasnijem mjesecu u godini - u ramazanu [392] i kompletirana usvakom
pogledu. Allah Uzvišeni, zato, kaže: "Objavljujući ti ovaj Kur'an, Mi tebi
o najljepšim događajima kazujemo." Za povod objavi ovog ajeta, navodi se
predanje Ibn-Džerira od Ibn-Abbasa, koji kaže (608) da su rekli: "Kad bi
nam, Allahov Poslaniče, ispričao neki događaj?", pa je objavljeno:
"Mi tebi o najljepšim događajima kazujemo." S obzirom da bi
odgovaralo - kad se govori o ovom ajetu, koji sadrži pohvalu Kur'anu, što bi
bilo dovoljno i za druge Knjige - da spomenemo ono što prenosi imam Ahmed od
Džabira ibn Abdullaha, (609) koji kaže kako je Omer ibn el-Hattab donio
Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, neku knjigu koju je dobio od
nekog kitabije i koju je pročitao pred Allahovim Poslanikom, sallAllahu ‘alejhi
we sellem, na što se on naljutio i rekao: "Zar vas je ona zbunila, sine
Hattabov? Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moj život, ja sam vam donio bijele i
čiste ajete i ne pitajte ih nešto pa da vam reknu istinu, pa da ih vi onda u
laž nagonite, ili da vam reknu laž, pa da u nju vjerujete. Tako mi Onoga u
Čijoj je ruci moj život, da je Musa živ, on bi sigurno bio moj
sljedbenik." Također, prenosi imam Ahmed od Abdullaha ibn Sabita, (610)
koji kaže kako je Omer, radijAllahu anhu, došao Allahovom Poslaniku, sallAllahu
‘alejhi we sellem, i rekao mu: "Allahov Poslaniče, prošao sam pored jednog
svog brata iz plemena Benu-Kurejza, pa mi je napisao nekoliko redaka iz Tevrata
da ti ih pročitam." Lice Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem,
promijenilo se, kaže Abdullah ibn Sabit. Rekao sam mu: "Zar ne vidiš
promjenu na Poslanikovu, sallAllahu ‘alejhi we sellem, licu?" Omer, radijAllahu
anhu, rekao je: "Zadovoljni smo da nam samo Allah bude Gospodar, da nam
islam bude vjera, i da nam Muhammed bude Poslanik." Allahov se Poslanik,
kaže, smirio i rekao: "Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moj život, da je među
vama osvanuo Musa, pa ga vi slijedili, a mene napustili, bili biste u zabludi.
Vi ste moj udio među narodima, a ja sam vaš među poslanicima."
Kad Jusuf reče svome ocu: "O oče moj, sanjao sam jedanaest
zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše" /4/
Allah Uzvišeni kaže: Podsjeti svoje sljedbenike, Muhammede,. na
događaj s Jusufom, kad on reče svome ocu Ja'kubu, sinu Ishakovom, sinu
Ibrahima, kako prenosi imam Ahmed od Ibn-Omera, da je Allahov Poslanik, sallAllahu
‘alejhi we sellem, rekao: (611) ²Plemeniti, sin plemenitog,. sin plemenitog,
sin plemenitog, Jusuf bin Jakub bin Ishak bin Ibrahim.² Samo El-Buhari bilježi
ovo predanje. Ibn-Abbas kaže: "San Allahovih Poslanika je objava".
Govoreći o ovom snu, komentatori Kur'ana kažu da "jedanaest
zvijezda" predstavlja njegovu braću, a bilo ih je jedanaest, bez njega,
dok Sunce i Mjesec predstavljaju njegovog oca i majku. Ovo se tumačenje prenosi
od lbn-Abbasa i drugih komentatora, a dato je nakon četrdeset godina, odnosno
kada je podigao svoje roditelje. na Arš, tj. svoj prijesto, a braću ostavio
ispred sebe. ²...i oni mu se svi pokloniše, pa on reče:O oče moj, ovo je
tumačenje mog sna nekadašnjeg. Gospodar moj ga je ispunio.
On reče: "O sinko moj, ne kazuj svoga sna braći svojoj, da ti
ne učine kakvu pakost, šejtan je doista čovjeku otvoreni neprijatelj." /5/
Allah Uzvišeni prenosi riječi Ja'kubove njegovom sinu Jusufu, kada
mu je ispričao šta je vidio u snu, koji znači pokornost braće Jusufu,
iskazujući mu svoje poštovanje i zahvalnost i padajući ničice iz počasti,
poštovanja i veličanja Jusufa. Ja'kub, a.s., pobojao se da taj san on ne
ispriča nekom od svoje braće, pa da ga iz zavisti ne ubiju. Zato mu kaže:
"ne kazuj svoga sna braći svojoj, da ti ne učine kakvu pakost", da ti
ne pripreme kakvo lukavstvo i gurnu te u njega. Stoga je Allahov Poslanik, sallAllahu
‘alejhi we sellem, rekao: (612) "Kada neko od vas vidi nešto u snu što mu
se dopada, neka o tome priča, a ako vidi nešto što prezire, nek se okrene
nastranu i nek s lijeve strane tri puta otpljune i nek od Allaha zatraži da ga
sačuva od zla toga sna. Neka o tome nikome ne govori i neće mu naškoditi."
Odatle je uzeta naredba o skrivanju blagodati dok same ne budu vidljive, kao
što se navodi u hadisu: (613) "Ispunjavajte svoje potrebe tajno, jer svako
ko posjeduje neku blagodat ima svoga zavidnika."
I, eto tako, Gospodar tvoj će tebe odabrati, i tumačenju snova te
naučiti, i milošću Svojom tebe i Jakubovu porodicu obasuti, kao što je prije
obasuo pretke tvoje, Ibrahima i Ishaka. Gospodar tvoj, zaista, mudar je./6/
Allah Uzvišeni prenosi Ja'kubove riječi njegovom sinu Jusufu: kao
što te je odabrao tvoj Gospodar i pokazao ti zvijezde, Sunce i Mjesec, kako ti
se klanjaju, "tako će Gospodar tvoj tebe odabrati" za Svoga
vjerovjesnika, "i tumačenju snova te podučiti" "i milošću Svojom
te obasuti", tj. šaljući te kao poslanika i dostavljajući ti objavu,
"Kao što je prije obasuo pretke tvoje, Ibrahima", tj. Halilullaha
(Allahovog prijatelja), "i Ishaka", njegovog sina. "Gospodar
tvoj, zaista, sve zna i mudar je", tj. On zna gdje će i kome spustiti
Svoju objavu.
U Jusufu i braći njegovoj nalaze se pouke za sve koji se
raspituju./7/ Kada oni rekoše: "Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od
nas, a nas je čitava skupina. Naš otac, zaista, očito griješi." /8/ Ubijte
Jusufa ili ga u kakav predio ostavite, otac vaš će se vama okrenuti, i poslije
toga ćete dobri ljudi biti, /9/ jedan od njih reče: "Ako baš hoćete nešto
učiniti, onda Jusufa ne ubijte, već ga na dno nekog bunara bacite, uzet će ga
kakav karavan."/10/
Allah Uzvišeni govori da je u događaju sa Jusufom i njegovom
braćom pouka i savjet onima koji se za to zanimaju. Kad oni rekoše: Jusuf i
brat njegov draži su našem ocu od nas, kako će naš otac više voljeti Jusufa i
njegovog brata Benjamina (koji mu je bio brat i po ocu i po majci), a nas je
čitava skupina, tj. zajednica. Naš otac očito griješi, tj. nema prava nekoga
drugog od nas više voljeti.
Treba znati da nema dokaza da je među Jusufovom braćom bilo
vjerovjesnika. Iz navedenog konteksta vidi se da to nema osnova. Neki, naime,
tvrde da je njima poslije upućivana objava, za što se kao jedini argument
navode Allahove riječi: Recite: "Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se
objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu i Ishaku, i
Ja'kubu, i potomcima. Allah Uzvišeni kaže da je On dostavljao objavu
vjerovjesnicima; unucima potomaka Israilovih, spominjući ih zajedno, jer su
bili mnogobrojni, ali je svaki potomak iz loze čovjeka koji je bio jedan od
Jusufove braće. Nemaju, prema tome, dokaze oni koji zastupaju mišljenje da je objava
dolazila i Jusufovoj braći. Allah najbolje zna. "Ubijte Jusufa ili ga u
kakav predio ostavite, otac vaš će se vama okrenuti", tj. on se s vama
natječe u naklonosti vašeg oca, pa ili ga ubijte, ili ga bacite u kakav predio,
kako biste ga se osloboditi, a otac ostao samo vaš. "...i poslije toga
ćete dobri ljudi biti", tj. naumili su da se pokaju prije nego su počinili
grijeh. "Jedan od njih reče" "Ne ubijajte Jusufa!", tj. nek
vas mržnja prema njemu ne vodi ubistvu. Oni ga, zapravo, nisu ni mogli ubiti,
jer mu je Allah propisao da bude vjerovjesnik i da se nastani i vlada u Egiptu.
Allah ih je spriječio da ga ubiju tako što je jedan od njih rekao da ga bace u
bunar, "uzet će ga kakav karavan", tj. putnici, i tako ćete ga se
osloboditi, "ako baš hoćete nešto učiniti", tj. ako ste već tako
odlučili. Muhammed ibn Ishak ibn Jesar kaže: "Saglasili su se da naprave
velike grijehe - prekid rodbinske veze, neposlušnost roditelju i nepokazivanje
samilosti prema mlađem..., pa su sebi natovarili težak grijeh; da im Allah
oprosti!²
"O oče naš", rekoše oni, "zašto sumnjaš u naša
osjećanja prema Jusufu? Mi mu, zaista, želimo dobro."/11/ Pošalji ga sutra
s nama da se zabavi i razonodi, mi ćemo ga, sigurno, čuvati./12/
Kad se složiše da ga bace u bunar, dođoše ocu i rekoše:
"Zašto sumnjaš u naša osjećanja prema Jusufu? Mi mu, zaista, želimo
dobro",... dok su istovremeno krili stvarne namjere iz zavidnosti prema
bratu. Pošalji ga s nama, "da se zabavi i razonodi", tj. da trči i
igra se, "a mi ćemo ga sigurno čuvati", tj. brinuti o njemu.
"Bit će mi, doista, žao ako ga odvedete, a plašim se da ga
vuk ne pojede kad vi na njega ne budete pazili", reče Jakub./13/ Kako će
ga vuk pojesti, a nas ovoliko!, rekoše oni, mi bismo tada bili, zaista,
izgubljeni./14/
Allah Uzvišeni iznosi odgovor Jakuba, a.s., svojim sinovima:
"Bit će mi, doista, žao da ga odvedete", teško će mi pasti rastanak s
njim do njegovog povratka, zbog njegove velike ljubavi za Jusufom, na kome su
se pokazivali znakovi vjerovjesništva, tjelesne ljepote i moralne čednosti.
"...a plašim se da ga vuk ne pojede kad vi na njega ne budete
pazili", tj. plašim se da ga ne zanemarite, pa da ga vuk ne pojede.
"Kako će ga vuk pojesti a nas ovoliko!", rekoše oni, mi bismo tada
bili, zaista, izgubljeni", tj. ako bi ga napao vuk, a nas toliko. Zaista
bismo propali ako ga ne bismo zaštitili. Nećemo dozvoliti to jer smo mi grupa i
ne bismo onda bili nikakvi ljudi kada bismo to dopustili.
I kada ga odvedoše i odlučiše da ga bace na dno bunara, Mi mu
objavismo: "Ti ćeš ih o ovom postupku njihovu obavijestiti, a oni te neće
prepoznati."/15/
Pošto ga braća uzeše od oca, nakon što se dogovoriše s njim,
"odlučiše ga baciti na dno bunara", tj. svi se složiše da ga bace na
dno bunara, iskazujući poniznost, kako bi ga umirli i razveselili. Na polasku
Ja'kub prigrli Jusufa, poljubi ga i prouči mu dovu. Kada su izmakli očevom
pogledu, počeli su ga grditi i udarati, a zatim ga svezali konopcem. Ako bi se
obratio nekom od njih, on bi ga udario i izgrdio. Kada ga baciše u bunar, on se
uhvati rukama za ivicu bunara, ali ga oni izudaraše po rukama. Konopac
presjekoše na polovini udaljenosti od vode, pa Jusuf pade i potonu u vodu. Pope
se poslije na jednu stijenu u vodi i tu osta... Mi mu objavismo: Ti ćeš ih o
ovome njihovom postupku obavijestiti, a oni te neće prepoznati. Allah Uzvišeni,
podsjećajući na Svoju blagost i milost i davanje olakšanja u tegobama i
spuštajući objavu Jusufu, a.s., u toj teškoj situaciji, da pročisti i ustali
njegovo srce, kaže: Ne tuguj, zbog stanja u kome se nalaziš, jer ćeš naći dobar
izlaz i Allah će te pomoći i na viši stepen podići. Ti ćeš ih obavijestiti što
su s tobom učinili, a oni te neće prepoznati, tj. oni neće shvatiti da si to
ti.
I uvečer dođoše svom ocu plačući./16/ O oče naš, rekoše, bili smo
otišli da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk
pojeo. A ti nam nećeš vjerovati iako istinu govorimo./17/ I donesoše košulju
njegovu lažnom krvlju okrvavljenu. U vašim dušama je ponikla zla misao, reče
on, i ja se neću jadati, od Allaha tražim pomoć protiv ovoga što vi
iznosite./18/
Allah Uzvišeni iznosi obmane koje su Jusufova braća iznijela ocu,
nakon što su ga bacili u jamu, vrativši se, navečer, "plačući" i
"tugujući" za Jusufom i izvinjavajući se zbog onoga što se desilo;
"Bili smo otišli da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod naših
stvari", tj. kod odjeće i hrane; "pa ga je vuk pojeo", a to je
ono što je Ja'kuba, a.s., plašilo i na što je upozoravao. "A ti nam nećeš
vjerovati, iako istinu govorimo." Tj. mi znamo da nam nećeš povjerovati,
iako pred tobom istinu govorimo. Jer kako ćeš nam vjerovati, kad si nas već
optužio za to, jer si se pobojao da ga ne pojede vuk, a stvarno ga je pojeo. I
mi ti prigovaramo zbog nepovjerenja prema nama, zbog čudnosti događaja i
neobičnosti koja nam se s time poklopila. "I donesoše košulju njegovu
lažnom krvlju okrvavljenu", tj. izmisliše, jer zaklaše janje i natopiše
Jusufovu odjeću njegovom krvlju, pretvarajući se da je to Jusufova košulja u
kojoj ga je vuk pojeo i da je to njegova krv. Zaboraviše, međutim, da
pocijepaju košulju, tako da ne uspješe uvjerljivo proturiti laži, kojim bi
obmanuli Ja'kuba, a.s. Zato on kaže: "U vašim je dušama ponikla zla misao
i ja se neću jadati", tj. protiv vaših laži i obmana koje navodite. A od
Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što iznosite², tj. što spominjete od laži i
nemogućih stvari. A lijepa je strpljivost ona strpljivost u kojoj se ne jada,
kao što stoji u mursel hadisu.
"I dođe jedan karavan, te poslaše vodonošu svoga i on spusti
vedro svoje. 'Muštuluk!', viknu on, 'evo jednog dječaka!' I oni su ga kao
trgovačku robu sakrili, a Allah je dobro znao ono što su uradili."/19/
"I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša; jedva su čekali da ga
se oslobode."/20/
Allah Uzvišeni iznosi šta se desilo sa Jusufom, kada su ga
ostavili u jami. Tu je bio tri dana, kada mu je Uzvišeni naveo karavan, koji se
spustio blizu bunara i poslao vodonošu u potrazi za vodom. Kada je vodonoša
prišao bunaru i bacio kovu u njega, Jusuf, a.s., uhvatio se za nju i on ga je
izvukao. Videći dječaka obradovao se i viknuo: "Muštuluk, evo
dječaka!" "I oni ga kao trgovačku robu sakriše", tj. sakriše ga
vodonoše od ostalog karavana, i rekoše: "Kupili smo ga od vlasnika
vode", bojeći se da i ostali u tome ne učestvuju, kada saznaju za njegov
slučaj. Allah Uzvišeni, zatim, kaže: "…a Allah je dobro znao ono što su
uradili", tj. šta su uradila Jusufova braća i njegovi kupci; Allah je
moćan to izmijeniti i otkloniti, ali i Njegova mudrost i odredba unaprijed su
utvrđeni i On pušta da stvari idu prema Njegovoj odredbi[393], kao što je to,
također, i aluzija Njegovom poslaniku, Muhammedu, sallAllahu ‘alejhi we sellem,
da On zna za njegove tegobe koje mu čini njegov narod i da konac stvari pripada
njemu, kao što je bilo i sa Jusufom, a.s. Allah Uzvišeni, zatim, kaže: "I
prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša." Uzvišeni kaže: Prodadoše
ga njegova braća za neznatnu cijenu, koja je bila manja od najmanje.
"Jedva su čekali da ga se oslobode", tj. oni prema njemu nisu imali
nikakve simpatije, pa da su ga zatražili i besplatno, oni bi ga dali.
Ibn-Abbas, Mudžahid i Ed-Dahhak kažu da se lična zamjenica u riječi odnosi na
Jusufovu braću, a ne na karavan. To je pouzdanije mišljenje, jer se Allahove
riječi "…jedva su čekali da ga se oslobode", odnose na njegovu braću,
a ne na taj karavan, koji mu se obradovao, pa je ovo mišljenje pretegnulo. Tako
ga je karavan prodao u Egiptu, njegovom upravniku.
"I onda onaj iz Misira, koji ga je kupio, reče ženi svojoj:
'Učini mu boravak prijatnim! Može nam koristan biti, a možemo ga i posiniti!' I
eto tako Mi Jusufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i naučismo ga tumačenju
snova - a Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna."/21/ "I kad
on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo one koji
dobra djela čine."/22/
Allah Uzvišeni iznosi Svoju milost prema Jusufu, a.s., kada mu
šalje kupca iz Egipta, koji mu posvećuje veliku pažnju i počast i preporučuje
ga svojoj porodici. Vidjevši na njemu znakove dobrote i čestitosti, reče svojoj
ženi:
"Učini mu boravak prijatnim! Može nam koristan biti, a možemo
ga i posiniti!" A kupac je bio vezir (ministar finansija Egipta). Upravnik
je bio vrlo pronicljiv kada je riječ o Jusufu, što se očituje iz njegovih
riječi: "Učini mu boravak prijatnim." Allah Uzvišeni, zatim, kaže:
"Eto tako, Mi Jusufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji", tj. kao što ga
spasismo od njegove braće, tako mu dadosmo lijepo mjesto u Egiptu, "i
naučismo ga tumačenju snova". "Allah čini što hoće", tj. kada On
nešto hoće to se ne može spriječiti, ni odbiti. On je apsolutni Vladar svega.
On čini što hoće, "ali većina ljudi ne znaju", tj. ne shvataju
Njegovu mudrost - da On čini što hoće. "I kad on stasa", tj. kad se
Jusuf razvi umno i tjelesno i dostiže stepen zrelosti, što je bilo u
osamnaestoj godini, "Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo", tj.
vjerovjesništvom; "tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine",
tj. on je dobro činio i bio pokoran Allahu Uzvišenom.
"I poče ga na grijeh navoditi ona u čijoj je kući bio, pa
zaključa sva vrata i reče: 'Hodi!' 'Sačuvaj Bože!', uzviknu on, 'vlasnik me moj
lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti.'" /23/
Allah Uzvišeni govori o upravnikovoj ženi u čijoj je kući u Egiptu
živio Jusuf, kojoj je muž savjetovao da ukaže počast i dostojanstvo Jusufu, ali
ga je ona pokušala zavesti i pozvala ga sebi, jer ga je jako zavoljela, zbog
njegove tjelesne i duševne ljepote, dobrote i otmjenosti. To ju je navelo da mu
se dotjera, pozaključava vrata i pozove ga k sebi. "...i reče: Hodi!, što
on energično odbi, "i uzviknu: Sačuvaj Bože!, gospodar moj me lijepo
pazi". Oni su svoga pretpostavljenog nazivali "gospodarem", tj.
tvoj muž, a moj gospodar, učinio mi je boravak, tj. stan - ugodnim i prema meni
se dobro ponio, pa neću na to uzvratiti čineći blud sa njegovom ženom, "a
oni koji dobro uzvrate zlim neće nikada uspjeti". Postoji razilaženje u
mišljenju oko riječi "Hodi!", tj. spremna sam ti, kako se prenosi od
Ibn-Abbasa, Ebu-Abdurrahmana es-Sulemija, Ebu-Vaila, Ikrime i Katade. Neki kažu
da znači: "Dođi, približi se!" Svako je od ovih značenja približno, a
Allah najbolje zna.
"I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju bio poželio da
od Gospodara svoga nije opomenu ugledao - tako bi, da odvratimo od njega
izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob." /24/
Na ovom se mjestu razilaze komentatori u mišljenjima i izrazima,
pa neki smatraju da se pod izrazom podrazumijeva (šejtansko) došaptavanje, pa
se kaže: "želio ju je udariti", ili "želio ju je za ženu",
"pa želio bi je, da nije vidio znak svog Gospodara", tj. nije je
želio.[394] Što se, pak, tiče "jasnog znaka" koji je vidio, prisutna
su, također, različita mišljenja. Ispravno je to uzeti općenito, kao što je i
Allah Uzvišeni to ostavio općenitim, bez svođenja na jedan određeni znak ili
dokaz.[395] To je, ustvari, znak kojim je Allah Uzvišeni odvratio Jusufa da učini
ružno i pokuđeno djelo. "…tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i
blud", tj. tako ga je On očistio od ružnih i pokuđenih stvari u svim
njegovim postupcima, "jer je on, uistinu, bio Naš iskreni rob", tj.
jedan od odlikovanih, čistih i odabranih dobrotvora. Neka je na njega Allahov
selam i blagoslov!
"I njih dvoje prema vratima potrčaše - a ona razdera straga
košulju njegovu - i muža njezina kraj vrata zatekoše. 'Kakvu kaznu zaslužuje
onaj koji je htio ženi tvojoj zlo učiniti', reče ona, 'ako ne tamnicu ili kaznu
bolnu?'"/25/ "'Ona je pokušala mene na grijeh navesti', reče Jusuf.
'Ako je košulja njegova sprijeda razderana, onda ona istinu govori, a on
neistinu', primijeti jedan rođak njezin", /26/ "'a ako je košulja
njegova straga razderana, onda ona laže, a on govori istinu.'"/27/ "I
kad on vidje da je košulja njegova straga razderana, reče: 'To je jedno od
vaših lukavstava; vaša lukavstva su, zaista, velika!'"/28/ "Ti,
Jusufe, ostavi se toga, a ti traži oproštenje za grijeh svoj, jer si, zaista,
htjela zgriješiti!" /29/
Allah Uzvišeni iznosi kako su oni potrčali prema vratima: Jusuf
bježećI, a žena moleći ga da se vrati u kuću i pristigavši ga uhvatila ga za
košulju s leđa i razderala je. U tom stanju ugledaše njenog muža na vratima, te
ona varkom i obmanom pokuša izmijeniti svoj položaj i, pravdajući se pred
mužem, a optužujući Jusufa, povika: "Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je
htio ženi tvojoj zlo učiniti...!?² , tj. blud i nemoral, "ako ne
tamnicu...", tj. da bude zatvoren, "ili kaznu bolnu", tj. da
bude žestoko (fizički) kažnjen.
Jusuf, a.s., tada pobjeđuje istinom, odbacujući zamku u koju ga je
ona htjela uvaliti, pa iskreno kaže: "Ona je pokušala mene na grijeh
navesti", iznoseći kako ga je ona pratila tegleći ga za košulju, dok je
nije poderala. "Ako je košulja njegova sprijeda poderana², primijeti jedan
rođak njezin, "ona istinu govori", on ju je pokušao zavesti, jer
pošto ju je pozvao, ona je odbila, gurnula ga u prsa i poderala mu košulju, pa
je istina ono što ona kaže. "...a ako je košulja njegova straga razderana,
onda ona laže a on govori istinu", što se, uistinu, i desilo, pošto je on
pokušao pobjeći od nje, ona ga je uhvatila za košulju da ga vrati i pocijepala
mu je. Što se tiče čovjeka koji je posvjedočio, oko njega postoji nesuglasje.
El-Avfi prenosi od Ibn-Abbasa, koji kaže za ajet: "...posvjedoči jedan
svjedok iz porodice njene", da je to bio dječak. Isto se prenosi od
Ebu-Hurejrea, Hisala ibn Jusufa, Hasana, Seida ibn Džubejra i Ed-Dahhaka ibn
Muzahima, da je to bilo dijete iz te kuće. Prihvativši ovo mišljenje, Ibn-
Džerir navodi o tome merfu' hadis od Ibn-Abbasa, u kome Allahov Poslanik, sallAllahu
‘alejhi we sellem, kaže: (613) "Govorile su četiri malodobne osobe",
među kojima je spomenuo Jusufovog svjedoka. "I kad on vidje da je košulja
njegova straga razderana...", tj. pošto se njen muž uvjeri u iskrenost
Jusufa i u njenu laž u pokušaju da ga potvori, "To je jedno od vaših
ženskih lukavstava, reče on", tj. to je kleveta kojom prljate čast ovog
mladića. "...vaša lukavstva su, zaista, velika". Tražeći od Jusufa da
sakrije to što se desilo, on kaže: "Ti, Jusufe, ostavi se toga", tj.
ne spominji to nikome, "a ti traži oprost za grijeh svoj", tj. za ono
što se desilo; što si željela nauditi Jusufu i potvarati ga za ono u čemu je nevin,
"jer si, zaista, htjela zgriješiti."
"I žene u gradu počeše govorkati: 'Upravnikova žena navraćala
momka svoga na grijeh, u njega se ludo zagledala! Mi mislimo da veoma
griješi."/30/ "I kad ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih, te
im pripremi divane, dade svakoj od njih po nož i reče: 'Izađi pred njih!' A kad
ga one ugledaše, zadiviše se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se porezaše:
'Bože, Bože!', uskliknuše, "ovo nije čovjek, ovo je melek
plemeniti!"/31/ "'E to vam je onaj zbog koga ste me korile', reče
ona. 'Istina je da sam htjela na grijeh ga navratiti, ali se on odupro. Ako ne
učini ono što od njega tražim, bit će sigurno u tamnicu bačen i
ponižen.'"/32/ "'Gospodaru moj', zavapi on, 'draža mi je tamnica od
ovoga na što me one navraćaju! I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova,
ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati.'"/33/
"I Gospodar njegov usliša molbu njegovu i spasi ga lukavstva njihova; On,
uistinu, sve čuje i zna." /34/
Allah Uzvišeni iznosi kako se slučaj Jusufa i upravnikove žene
pronio gradom, pa je svijet o tome počeo pričati. "I žene u gradu počeše
govorkati", poput žena dostojanstvenika Egipta, optužujući upravnikovu
ženu, govoreći:
"Upravnikova žena navraćala momka svoga na grijeh", tj.
pozivala mladića sebi, "i u njega se ludo zaljubila". Riječ znači
"ubitačna ljubav". "Mi mislimo da veoma griješi", tj. u
ovom svom postupku. "I kad ona ču za ogovaranja njihova", tj. kada
saznadoše za Jusufovu ljepotu i počeše govorkanja o tome, zamoliše da ga vide,
na što ona "posla po njih", tj. pozva ih u goste, "te im
pripremi divane", tj. šiljteta, naslonjače i hranu sa voćem koje se nožem
reže. Zato Allah Uzvišeni kaže: "...i dadne svakoj od njih po nož",
želeći im napraviti veću spletku nego što su one njoj napravile, "i reče:
Izađi pred njih, i on izađe. "A kad ga one ugledaše, zadiviše se ljepoti
njegovoj", tj. oduševiše se njegovom ljepotom i posjekoše se po rukama dok
su voće rezale, misleći da voće režu, a kad to osjetiše, počeše jaukati. Tada
upravnikova žena reče: "Vi ste to učinile samo zato što ste ga jednom
vidjele..., a kako tek mene boli!?" "Bože, Bože, uzviknuše, ovo nije
čovjek, ovo je melek plemeniti!" A zatim joj rekoše: "Nećemo te više
grditi, nakon što smo vidjele..." Jusufu, a.s., dato je pola ljepote, što
se temelji na sahih hadisu o Isra'u, gdje se kaže da je Allahov Poslanik, sallAllahu
‘alejhi we sellem, prošao pored Jusufa, a.s., na trećem nebu i rekao: (615)
"Njemu je dato pola ukupne ljepote." Hamad ibn Seleme prenosi od
Sabita, a ovaj od Enesa, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi
we sellem, rekao: (616) "Jusufu i njegovoj majci dato je pola ukupne
ljepote." Zato i kažu ove žene: "Bože, Bože!", tj. Sačuvaj bože!
"...ovo nije čovjek, ovo je melek plemeniti!" "E to vam je onaj
zbog kog ste me korile" - reče ona." Govoreći to, izvinjavala im se,
jer je on bio dostojan da bude voljen zbog svoje ljepote i potpunosti.
"Istina je da sam ga htjela na grijeh navesti, ali se on odupro", tj.
suzdržao se, a ta suzdržanost je, zapravo, ljepota njegove ćudi. Tako su se kod
Jusufa sastala svojstva tjelesne i moralne potpunosti... Ona mu je, zatim,
rekla prijeteći: "Ako ne učini ono što od njega tražim, bit će sigurno u
tamnicu bačen i ponižen." Jusuf, a.s., tada se obraćao Allahu, dželle
šanuhu, da ga sačuva od zla i ženskih spletki: "Gospodaru moj, povika on,
draža mi je tamnica od ovoga na šta me one navraćaju!", tj. od bluda.
"I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima
naklonost osjetiti², tj. ako me prepustiš samom sebi, ja ne mogu sam sebi
naštetiti, niti korist pribaviti, osim Tvojom snagom i moći! Ti si Onaj od Koga
zaštitu tražim i na Koga se oslanjam! Ne prepuštaj me samom sebi, "da
lahkomislen ne postanem". "I Gospodar njegov usliša molbu
njegovu", sačuvavši ga i zaštitivši ga, pa se on uzdrža od upravnikove
žene i radije izabra zatvor, što je bio vrhunac moralne potpunosti, uprkos
bujnosti svoje mladosti i ljepote, i pozivu svoje gospodarice, koja je,
također, bila izuzetno lijepa i bogata vladarka, pa se on ustegao, izabravši
zatvor, iz straha pred Allahom i s nadom u Njegovu nagradu. Zato u dva sahiha
stoji da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (617)
"Sedam osoba Allah će staviti u Svoj hlad, kada ne bude drugog hlada osim
Njegovog, i to: pravednog imama (vođu),... navodeći ih redom, dok nije spomenuo
čovjeka koga pozove ugledna i lijepa žena, a on kaže: "Bojim se
Allaha..."
"Poslije im na pamet pade, iako su se bili uvjerili da je
nedužan, da ga za neko vrijeme bace u tamnicu."/35/ "S njim su u
tamnicu ušla još dva momka. 'Ja sam sanjao da cijedim grožđe', reče jedan od
njih. 'A ja, opet', reče drugi, 'kako na glavi nosim hljeb koji ptice kljuju.
Protumači nam to, jer vidimo da si, zaista, dobar čovjek." /36/
Allah Uzvišeni iznosi da su ga na neko vrijeme zatvorili, nakon
što je utvrđena njegova iskrenost i nevinost. Stavljen je u zatvor, pošto se
vijest o tome proširila, obmanjujući svijet, da je on nju pokušao zavesti. Zbog
toga je, kad ga je vladar na kraju zatvorske kazne pozvao, odbio izići, dok se
ne potvrdi njegova nevinost u onome što je pripisano. Kad je to učinjeno,
izašao je svijetla obraza i čiste prošlosti. Što se pak tiče dvojice mladića,
koji su zajedno s njim bili u tamnici, jedan od njih bio je kraljev konobar, a
drugi kuhar. Oni su Jusufa zavoljeli punim srcem, jer su vidjeli u njemu
plemenitost, povjerenje, iskrenost, lijepo ponašanje, odanost ibadetu,
dobročinstvo prema zatvorenicima, liječenje bolesnih zatvorenika, zastupanje
njihovih prava... Njih dvojica su usnila san - konobar da cijedi vino, pa mu je
Jusuf protumačio san da će u zatvoru ostati tri dana, a zatim izaći i opet
služiti vladaru vino, a kuhar je u snu vidio kako na glavi drži hljeb, koji
kljuju ptice, pa mu je Jusuf protumačio da će biti razapet i da će ptice
kljuvati njegovu glavu. Neki komentatori tvrde da im nije precizno objasnio
snove, nego ih je namjerno ostavio nejasnima kako ne bi rastužio onoga kome je
protumačeno da će biti razapet, o čemu će uskoro biti govora... Ibn-Džerir
prenosi od Abdullaha i Mes'uda, koji kaže: "Oni nisu ništa vidjeli u snu,
nego su se samo pretvarali da ga ispitaju."
'Nijedan obrok hrane neće vam donesen biti, a da vam ja prije ne
kažem što ćete dobiti', reče Jusuf. 'To je samo dio onoga čemu me naučio
Gospodar moj, ja se klonim vjere naroda koji u Allaha ne vjeruje i koji i onaj
svijet ne priznaje'", /37/ "'i ispovijedam vjeru predaka svojih,
Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči da ikoga Allahu smatramo ravnim. To
je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali većina ljudi nije
zahvalna.'"/38/
Jusuf, a.s., saopćava im da će im protumačiti što god vide u snu i
saopćiti značenje prije nego se to desi. Zato kaže: "Nijedan obrok hrane
neće vam donesen biti, a da vam prije ne kažem šta ćete dobiti." Mudžahid
kaže: "On govori: 'Nijedan obrok hrane neće vam donesen biti', u toku
dana, 'a da vam ja prije ne kažem što ćete dobiti.'" Slično misli i
Es-Suddi. Zato on kaže da ga je tome Allah podučio, jer se on klonio onih koji
ne vjeruju u Allaha i Sudnji dan, koji ne očekuju nagradu ni kaznu na drugom
svijetu."…i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i
Jakuba..." On, zatim, kaže: "Ostavio sam put nevjerstva i mnogoboštva
i krenuo putem ovih Allahovih poslanika, neka je na sve njih Allahova milost i
blagoslov. Ko bude na tom putu Allah će uputiti njegovo srce, podučiti ga onome
što nije znao, učiniti ga predvodnikom, koga će drugi slijediti u dobru i
učiniti ga pozivačem na Pravi put.""…nama ne priliči da ikoga Allahu
smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima." To
je potvrda Allahove jednoće, da nema drugog boga osim Njega i da Mu nema
saučesnika. Allahova je milost što nam je to objavio i naredio. Njegova je
milost prema ostalom svijetu što nas je učinio pozivačima ljudi na to.
"…ali većina ljudi nije zahvalna", tj. ne shvaća Allahove blagodati slanja
ljudima poslanika i njihovog slijeđenja u svemu što im naređuju i zabranjuju.
"O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili
Allah, Jedini i Svemoćni?"/39/ "Oni kojima se, mimo Njega, klanjate -
samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši - Allah o njima nikakva
dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate
samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna." /40/
Pošto je Jusuf, a.s., u karakteru dvojice mladića vidio sklonost i
želju da prihvate dobro i da ga poslušaju, odlučio ih je pozvati u tevhid -
vjeru u Jedinog, Moćnog Allaha, tumačenjem njihovih snova, jer je takvo
pokazivanje vjere bilo vrlo značajno, pa je počeo s njima razgovarati: "O
drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznovrsni bogovi, ili Allah, Jedini i
Svemoćni?", tj. Čijoj je moći, veličini i vlasti podvrgnuto sve što
postoji - ili ta božanstva koja štujete i koja bogovima nazivate? Ta imena,
koja su im nadjenuli preci vaši, koja ste vi naslijedili od njih, nemaju nikakva
dokaza i uporišta kod Allaha. Allah Uzvišeni zato kaže:"Oni kojima se,
mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste nadjenuli, vi i preci vaši. Allah
o njima nikakve dokaze nije objavio." Zatim im saopćava: "Sud pripada
jedino Allahu", Koji ima apsolutnu volju i vlast: "a On je naredio da
se klanjate samo Njemu". Zatim Uzvišeni kaže: "To je jedina prava
vjera, tj. to je vjera u koju vas pozivam, vjera tevhida - Allahove Jednoće i
iskrenog djela Allahu. To je prava vjera, koju On voli i s kojom je zadovoljan,
"ali većina ljudi ne zna", tj. zbog toga ih je većina mnogobožaca.
Pošto je završio s pozivom dvojici drugova u tamnici, počeo im je tumačiti
snove i, ne ponavljajući pitanje, reče:
"O drugovi moji u tamnici, jedan će od vas gospodara svoga
vinom pojiti, a drugi će raspet biti, pa će mu ptice glavu kljuvati. Ono što
ste pitali samo to znači!"/41/ "A onome od njih dvojice za kojeg je
znao da će spasen biti reče: 'Spomeni me gospodaru svome!', ali šejtan učini te
on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i Jusuf ostade u tamnici nekolike
godine."/42/
On im, dakle, saopćava:"O drugovi moji u tamnici, jedanće od
vas gospodara svog vinom pojiti...", "a drugi će raspet biti, pa će
mu ptica glavu kljuvati", tj. vladar će ga razapeti, pa će doći ptica da
mu kljuje glavu. Tako Jusuf, a.s., nije ni jednom od njih precizno rekao, kako
ih ne bi rastužio. Zato se i kaže dvosmisleno... "…a drugi..., što je,
ustvari, onaj koji je vidio da na glavi nosi hljeb. Es-Sevri prenosi od
Ibrahima ibn Abdullaha, koji kaže: "Nakon što im je Jusuf, a.s.,
protumačio to što su tražili, oni rekoše: Mi nismo ništa u snu vidjeli, ali im
on na to odgovori: Ono što ste pitali samo to znači. Ovakvo predanje prenosi se
od Ibn-Mes'uda, kao što su protumačili Mudžahid i drugi, a suština je u tome da
onoga ko iznese lažne snove obavezuje njihovo tumačenje. Allah najbolje zna!
Imam Ahmed prenosi od Mu'avije, a on od Hujdeta, da je Allahov
Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (618) "Snovi su čovjeku
samo predskazanje dok se ne protumače, a kad se protumače, ostvare se." U
Musnedu Ebu-Jala prenosi se od Enesa (merfu' hadis): (619) "Snovi su
čovjeku predskazanje dok se ne protumače, a kad se protumače, ostvare se."
Kao što se u istom Musnedu prenosi od Enesa merfu' hadis: (620) "Snovi
ovise o onome ko ih prvi protumači."
"A onome od njih dvojice, za kojeg je znao da će spasen biti,
reče: 'Spomeni me gospodaru svome!' - ali šejtan učini, te ga on zaboravi
spomenuti gospodaru svome." Jusuf, a.s., reče onome za koga je znao da će
biti spasen: "Spomeni me gospodaru svome!", tj. podsjeti vladara na
moj slučaj, što ovaj zaboravi. To su bile šejtanske spletke, kako Allahovi
miljenici ne bi izlazili iz zatvora, "ali šejtan učini te on zaboravi da
ga spomene gospodaru svome". Tj. šejtan učini da to zaboravi onaj kome je
Jusuf, a.s., rekao da spomene njegov slučaj kod vladara. "…i Jusuf ostade
u tamnici nekoliko godina", a riječ znači - između tri i devet godina.
Allah Uzvišeni najbolje zna.
"I vladar reče: 'Sanjao sam kako sedam mršavih krava pojede
sedam debelih, i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam drugih, sasušenih. O
velikaši, protumačite mi san moj, ako snove znate tumačiti?'"/43/
"'Zbrkanih ti snova!', rekoše oni, 'mi snove ne znamo tumačiti.'"/44/
"I tada, poslije toliko vremena, sjeti se jedan od one dvojice, onaj koji
se spasio, i reče: 'Ja ću vam protumačiti san, samo me pošaljite!'"/45/
"'Jusufe, o prijatelju, protumači nam šta znači: sedam mršavih krava pojede
sedam debelih; i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih, - pa da se
vratim ljudima, da bi oni saznali.'"/46/ "'Sijat ćete sedam godina
uzastopno', reče, 'pa ono što požanjete u klasu ostavite, osim ono malo što
ćete jesti'", /47/ "'jer će poslije doći sedam teških koje će pojesti
ono što ste za njih pripremili, ostat će jedino ono malo što ćete za sjetvu
sačuvati.'"/48/ "Zatim će, poslije toga, doći godina u kojoj će
ljudima kiše u obilju biti i u kojoj će cijediti."/49/
Allah Uzvišeni odredio je da vladarevi snovi budu povod Jusufovom,
a.s., dostojanstvenom izlasku iz zatvora. Vladara je začudio i zaprepastio ovaj
san, pa je sabrao svoje čarobnjake, velikane i zapovjednike i saopćio im san,
ali oni nisu znali njegovo tumačenje. Ispričavši mu se, rekoše da su to "zbrkani
snovi", tj. pomiješani i nejasni, "i mi snove ne znamo
tumačiti", tj. čak kad bi i bili istiniti, mi ih ne bismo znali
protumačiti. Sjetivši se, tada mladić kome je Jusuf, a.s, rekao da ga spomene
vladaru, nakon što je bio zaboravio njegov slučaj, reče: "Ja ću vam
protumačiti san, samo me pošaljite!", tj. pošaljite me Jusufu u zatvor. I
oni ga poslaše. Kad je došao, reče mu: "Jusufe, o prijatelju, protumači
nam šta znači...", iznijevši vladarev san. Jusuf, a.s., tada protumači san,
ne ljuteći se na mladića zbog zaboravljanja njegove poruke, pa reče:
"Sijat ćete sedam godina uzastopno", tj. imat ćete plodnost i kišu
sedam godina uzastopno, tumačeći riječ (krave) kao godine, jer one oru zemlju
iz koje se koriste plodovi i žitarice, koje označavaju zelene klasove. Zatim ih
uputi kako će postupati u tim godinama, pa reče: "pa ono što požanjete, u
klasu ostavite, osim ono što ćete jesti". Znači, štedite žetvu u klasu
sedam godina, kako bi duže trajala, osim količine koju budete trošili, a koja treba
da bude vrlo mala. I ne pretjerujte, kako biste imali u narednih sedam godina,
koje će doći poslije sedam plodnih i bogatih godina. To su mršave krave koje će
pojesti debele, jer će neplodne godine pojesti ono što su sabrali u plodnim
godinama, što predstavlja sedam suhih klasova... Što budete za sjetvu
pripremili - to ne trošite. Zato kaže: "…koje će pojesti ono što ste za
njih pripremili, ostat će jedino malo što ste za sjetvu sačuvali². Zatim ih je
obradovao da će poslije neplodnih godina doći plodna godina, u kojoj će ljudima
obilne kiše padati i zemlja davati rod, pa će ljudi cijediti, ono što su po
običaju cijedili - ulje, šećer, a u to ulazi i mlijeko: "…i u kojoj će
cijediti", tj. musti...
"I vladar reče: 'Dovedite mi ga!' I kad Jusufu izaslanik
dođe, on reče: 'Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: 'Šta je s onim ženama
koje su svoje ruke porezale - vlasnik moj dobro zna spletke njihove!'"/50/
"'Šta se to dogodilo kad ste Jusufa na grijeh navraćale?', upita vladar.
'Bože sačuvaj!', rekoše one, 'mi o njemu ništa ružno ne znamo!' 'Sad će istina
izaći na vidjelo', reče upravnikova žena, 'ja sam njega na grijeh navraćala, on
je istinu rekao.'"/51/ "Isto tako on neka zna da ga ja nisam, dok je
bio odsutan, iznevjerila jer Allah ne da da se ostvare lukavstva podmuklih."/52/
"Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj
smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je." /53/
Allah Uzvišeni iznosi kako je vladar, nakon što su mu prenijeli
tumačenje njegovog sna, koje ga je zadivilo i uvjerilo, vidjevši Jusufovu
dobrotu, znanje i lijep odgoj u odnosu na ostale svoje podanike, rekao:
"Dovedite mi ga." Kada mu izaslanik dođe s porukom, Jusuf odbi izići
iz zatvora, dok vladar i njegovi podanici ne potvrde njegovu nevinost i dostojanstvo,
zbog onoga što mu je pripisano od upravnikove žene, te da je zatvor bio nasilje
i nepravda prema njemu. "Vrati se gospodaru svome." U hadisu
Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, navodi se pohvala Jusufu,
a.s., i naglašava njegova dobrota i strpljivost. U dva sahiha i Musnedu navodi
se predanje od Ebu-Hurejrea, da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we
sellem, rekao: (621) "Mi možemo prije posumnjati nego Ibrahim, pa ipak on
kaže: Gospodaru moj, pokaži mi kako umrle oživljavaš... (2:260) "Neka se
Allah smiluje Lutu, koji je tražio jak oslonac. Da sam ostao u zatvoru koliko
je ostao Jusuf, odmah bih prihvatio poziv izaslanika." Prenosi Ahmed od
Ebu-Hurejrea, da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, o ajetu:
"...i upitaj ga: 'Šta je sa onim ženama, koje su svoje ruke porezale -
vlasnik moj dobro zna spletke njihove'", rekao: (622) "Da sam ja na
njegovom mjestu bio, sigurno bih požurio s odgovorom i ne bih tražio
razloga."
"'Šta se to dogodilo kad ste Jusufa na grijeh navraćale?' -
upita vladar", prenosi Uzvišeni riječi vladara kada je sabrao žene koje su
ruke porezale kod upravnikove žene i, obraćajući im se svima, iako je mislio na
upravnikovu ženu, upita ih šta su sa sobom učinile kad su bile u gostima?
"Bože sačuvaj!", rekoše one, "mi o njemu ništa ružno ne znamo."
Tada "reče upravnikova žena: 'Sada će istina na vidjelo izaći'", tj.
jasno se pokazati, "ja sam njega na grijeh navraćala, on je istinu
govorio", tj. kad je rekao: "Ona je pokušala mene na grijeh navesti.²
"Isto tako on neka zna da ga ja nisam, dok je bio odsutan, iznevjerila."
Priznala sam ovaj grijeh, kaže ona, neka suprug moj zna da ga ja nisam, dok je
bio odsutan, iznevjerila u tome, niti se desilo ono što treba izbjegavati, nego
sam htjela zavesti ovog mladića, ali se on ustegao. Zato sam priznala da zna da
grijeh nisam počinila."
"…jer Allah ne da da se ostvare lukavstva podmuklih. Ja ne
pravdam sebe." Ja ne pravdam sebe, kaže ona, jer duša govori i želi, zato
sam ga pokušala zavesti, "…ta, duša je sklona zlu, osim one kojoj se
Gospodar moj smiluje", osim one koju Allah sačuva od grijeha.
"Gospodar moj, zaista, prašta i samilostan je." Ove riječi najbolje
odgovaraju kotekstu razgovora. Slično mišljenje iznosi Maverdi u svome Tefsiru,
koje podržava i imam Ebu- Abbas ibn Tejmijje, o čemu je napisao posebno djelo.
Neki kažu da su to riječi Jusufa, a.s., koji kaže: "Isto tako on neka zna
da ga ja nisam iznevjerio", kod njegove žene, "U njegovom
odsustvu..." Prvo je mišljenje, međutim, jače i izrazitije, jer se cio
konekst razgovora odnosi na upravnikovu ženu u prisustvu vladara, dok Jusuf,
a.s., tada nije bio prisutan, nego ga je vladar poslije doveo.[396]
"I vladar reče: 'Dovedite mi ga, uzet ću ga u svoju svitu', i
pošto porazgovara s njim, reče mu: 'Ti ćeš od danas kod nas uticajan i pouzdan
biti.'"/54/ "'Postavi me', reče, 'da vodim brigu o stovarištima u
zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan.'"/55/ "I tako Mi Jusufu dadosmo
vlast u zemlji, boravio je ondje gdje je htio; milost svoju Mi dajemo onome
kome hoćemo i ne dopuštamo da propadne nagrada onima koji dobra djela čine."/56/
"A nagrada na onom svijetu bolja je za one koji vjeruju i koji se grijeha
čuvaju." /57/
Nakon što se potvrdila Jusufova, a.s., nevinost i čistota od onoga
što mu je pripisano, Allah Uzvišeni saopćava da je vladar rekao: "Dovedite
mi ga, uzet ću ga u svoju svitu", tj. učiniti ga članom svoga vijeća.
"…i pošto porazgovaraše s njim", tj. upozna njegovu učenost i
sposobnost, te tjelesnu i moralnu potpunost, reče mu: "Ti ćeš od danas kod
nas uticajan i pouzdan biti", tj. imat ćeš kod nas ugledno mjesto i
povjerenje. Jusuf, a.s., reče mu: "Postavi me da vodim brigu o skladištima
u zemlji, ja sam, zaista, čuvaran i znan..." Dozvoljeno je, prema tome,
ako potreba iziskuje, da čovjek pohvali sam sebe, ako su njegove osobine
nepoznate. Zato on pripominje da može biti pouzdan rizničar, koji ima znanja i
pronicljivosti za taj posao, s obzirom da ga očekuju godine, o kojima ih je
obavijestio, pa da postupa na najbolji i najispravniji način, što je vladar
dostojanstveno prihvatio. Zato Allah Uzvišeni kaže: "I tako Mi Jusufu
dadosmo vlast u zemlji², tj. Egiptu, "…boravio je ondje gdje je
htio", tj. stanovao je gdje je htio, nakon patnji i zatvora, "…milost
Svoju Mi dajemo onome kome hoćemo i ne dopuštamo da propadne nagrada onima koji
dobra djela čine", tj. Mi nismo dopustili da propadne Jusufova
strpljivost, zbog tegoba koje su mu njegova braća nanijela, niti njegova
strpljivost u zatvoru zbog upravnikove žene.[397] Zato mu je Allah poslije toga
dao mir, pomoć i podršku. "A nagrada na onom svijetu bolja je za one koji
vjeruju i koji se grijeha čuvaju." Allah Uzvišeni kaže da je nagrada koju
je pripremio Jusufu, a.s., na budućem svijetu veća i obilnija od vlasti i
uticaja koje mu je dao na ovome svijetu, time što je Jusufa, a.s., vladar
Egipta, Rejjan ibn Velid, postavio za ministra, umjesto dotadašnjeg upravnika
Egipta, i pred njim primio islam. Ovo prenosi Mudžahid, a neki tvrde da je
Jusuf, a.s., poslije upravnikove smrti vjenčao upravnikovu ženu.
"I dođoše braća Jusufova i uđoše k njemu, pa ih on poznade, a
oni njega ne poznadoše."/58/ "I kad ih namiri hranom potrebnom, reče:
'Dovedite mi svoga brata koji je ostao s ocem vašim, zar ne vidite da punu
mjeru dajem i da goste, ne može biti bolje, primam.'"/59/ "Ako mi ga
ne dovedete, nećete više od mene hrane dobiti i ne dolazite mi!"/60/
"Pobrinut ćemo se da ga nekako od oca njegova izmamimo, zaista ćemo tako
postupiti', rekoše oni."/61/ "A Jusuf reče momcima svojim: 'Stavite
njihove stvari u tovare njihove, oni će ih, kad se vrate svojima, prepoznati i
opet će se vratiti.'"/62/
Jusufovo tumačenje sna u potpunosti se obistinilo pa je došlo
sedam plodnih godina, a iza njih je slijedilo sedam neplodnih. Za to vrijeme
Jusuf, a.s., obavljao je ministarske poslove u Egiptu i bdio nad skladištima
žitarica za vrijeme plodnih godina, sabravši ih na najbolji mogući način, čime
je osigurao rezervu za sedam gladnih godina. Dolazio je narod Jusufu iz ostalih
krajeva da nabavlja hranu, a među njima i njegova braća, po naređenju njihovog
oca, pošto je saznao da upravnik Egipta daje svijetu jeftino hranu. "I
dođoše braća Jusufova i uđoše k njemu, pa ih on poznade, a oni njega ne
poznadoše." Jusuf je lijepo izgledao u raskoši vodeće državne funkcije, pa
njegovoj braći nije ni na um palo da bi to mogao Jusuf postati, te ga stoga
nisu ni mogli poznati. On je njih, međutim, prepoznao i počeo s njima
razgovarati, kao da ih ne poznaje: "Šta vas je dovelo u moju
zemlju..?" Oni mu odgovoriše da su došli zbog hrane. "Da vi niste
kakve uhode?", upita ih Jusuf, a.s. "Bože sačuvaj", rekoše oni.
"Odakle ste", upita ih, opet, Jusuf, a.s. "Iz Kenana smo. Otac
je vjerovjesnik, Jakub." "Ima li on još djece, osim vas?", upita
Jusuf, a.s. "Imao nas je dvanaest, pa je najmlađi otišao i nestao negdje u
pustinji, a bio je ocu najdraži od svih. Najmlađeg brata otac je zadržao da mu
bude utjeha za razgovor." Potom je Jusuf, a.s., naredio da se njegova
braća smjeste i ugoste: "Kad ih namiri potrebnom hranom", tj. izmjeri
im i natovari,
"...reče: 'Dovedite mi svoga brata koji je ostao s ocem
vašim!", tj. onoga što ste ga spomenuli, kako bih znao da istinu govorite.
"Zar ne vidite da punu mjeru dajem i da goste primam da bolje biti ne
može", podstičući ih da mu se opet vrate, a onda im, prijeteći, reče:
"Ako mi ga ne dovedete, nećete više hrane od mene dobiti", "i ne
dolazite mi!" "Pobrinut ćemo se da ga nekako od oca njegova izmamimo,
zaista ćemo tako postupiti", rekoše oni, tj. nećemo štedjeti truda da ga dovedemo,
kako bi se uvjerio da je istina što ti govorimo. "A Jusuf reče momcima
svojim", tj. dječacima: "Stavite njihove stvari", koje su
donijeli da im se u zamjenu za njih izmjeri hrana. "…u tovare
njihove", u njihov prtljag; da oni ne znaju; "i opet će se
vratiti", s tim. Tj. Jusuf se pobojao da oni ne budu imali kakvu drugu
robu s kojom bi došli da im se da hrana.
"I pošto se vratiše ocu svome, rekoše: 'O oče naš, više nam
neće hranu davati. Zato pošalji s nama brata našeg da bismo dobili hranu, a mi
ćemo ga, zaista, čuvati.'"/63/ "'Zar da vam ga povjerim kao što sam
prije povjerio brata njegova?', reče on. 'Ali, Allah je najbolji čuvar i On je
najmilostiviji!'" /64/
Allah Uzvišeni iznosi da oni, kada se vratiše ocu, "rekoše:
"O oče naš, više nam neće hranu davati, tj. sljedeći put, ako s nama ne
pošalješ brata Benjamina. Zato ga pošalji s nama, da bismo dobili hranu, a mi
ćemo ga čuvati, tj. ponovo ga tebi vratiti, što su mu obećali i za Jusufa.
Sjetivši se njihovog obećanja da će mu i Jusufa vratiti, on reče: "Zar da
vam ga povjerim, kao što sam prije povjerio brata njegova?" "Ali
Allah je najbolji čuvar i On je najmilostiviji!", tj. On će se smilovati
na moju starost, slabost i osjećanje prema mome sinu i molim Allaha da mi ga
vrati i da me s njim sastavi. On je najmilostiviji.
"A kada otvoriše tovare svoje i nađoše da su im vraćene
stvari njihove, oni rekoše: 'O oče naš, šta možemo više poželjeti? Evo, vraćene
su nam stvari naše, i hranom ćemo čeljad našu namiriti, i brata našeg ćemo
čuvati, a i jedan kamilin tovar hrane više dobit ćemo; to je neznatan
tovar.'"/65/ "'Ja ga s vama neću poslati', reče, 'dok mi se tvrdo
Allahom ne zakunete da ćete mi ga doista vratiti, osim ako ne nastradate.' I
pošto mu se oni zakleše, on reče: 'Allah je jamac za on što smo utanačili!/66/
Kad Jusufova braća otvoriše svoje tovare, nađoše svoje stvari
vraćene. "…oni rekoše: " O oče naš, šta možemo više poželjeti?",
tj. šta bismo poželjeli poslije ovoga... "Evo, vraćene su nam stvari
naše", a mjera nam nije umanjena, "i hranom ćemo čeljad našu nahraniti".
Ako pošalješ našega brata s nama, donijet ćemo hranu čeljadi našoj. "…i
brata našeg ćemo čuvati, a i jedan kamilin tovar hrane više ćemo dobiti",
jer je Jusufovom čovjeku davao po jedan kamilin tovar, "…to je neznatan
tovar", tj. to je neznatno u poređenju sa uzimanjem njihovog brata, što bi
odgovaralo tome. "Ja ga s vama neću poslati", reče, "dok mi se
tvrdo Allahom ne zakunete", tj. ne obavežete se da ćete ispuniti dogovor i
obećenje "da ćete mi ga, doista, vratiti, osim ako ne nastradate",
tj. ne budete savladani pa ga ne mognete spasiti. "I kada mu se
zakleše", potvrdi im to i reče: "Allah je jamac za ono što smo
utanačili." Ibn-Ishak kaže: "On je to učinio jer je bilo nužno da ih
pošalje po hranu, koja im je bila neophodna - pa ih je poslao."
"'O sinovi moji', reče onda, 'ne ulazite na jednu kapiju, već
na razne kapije, a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi; moć
pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni
koji se uzdaju!'"/67/ "I kad uđoše onako kako im je otac njihov
naredio, to im nimalo nije pomoglo da budu pošteđeni onoga što im je Allah bio
odredio, jedino se ostvarila želja Jakubova, koju je izvršio, a on je, uistinu,
veliki znalac bio, zato što smo ga Mi naučili, ali većina ljudi ne zna."/68/
Allah Uzvišeni iznosi da je Jakub, a.s., naredio sinovima, kada ih
je otpremio sa Benjaminom u Egipat, da ne ulaze na jednu kapiju, nego da uđu na
više kapija, bojeći se da im ljudski uroci ne naškode, jer oni, uistinu,
postoje i mogu konjanika s konja skinuti. Jer, oni su bili fizički lijepi i
elegantni.
"…a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah
odredi", tj. ova opreznost neće spriječiti Allahovu volju i odredbu, jer
Allah kada nešto hoće, ne može Ga niko spriječiti u tome. "…moć pripada
jedino Njemu, ja se u Njega uzdam i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se
uzdaju.""I kad uđoše onako kako im je otac njihov naredio, to im nije
nimalo pomoglo da budu pošteđeni onoga što im je Allah bio odredio, jedino se
ostvarila želja Jakubova, koju je izvršio." Kažu da je to otklanjanje
uroka s njih. "...a on je, uistinu, veliki znalac bio, zato što smo ga Mi
naučili." Ibn- Džerir kaže: "Znalac, zato što smo ga Mi
podučili", "ali većina ljudi ne znaju".
"I kad iziđoše pred Jusufa, on privi na grudi brata svoga i
reče: 'Ja sam, doista, brat tvoj i ne žalosti se zbog onog što su oni
uradili.'" /69/ "I pošto ih namiri potrebnom hranom, stavi jednu čašu
u tovar brata svoga, a poslije jedan glasnik stade vikati: 'O karavanu, vi ste,
doista, kradljivci!'"/70/ "Oni im pristupiše i upitaše: 'Šta to
tražite?'" /71/ "Tražimo vladarevu čašu', odgovoriše. 'Ko je donese,
dobit će kamilin tovar hrane. Ja za to jamčim.'" /72/
Kada stigoše Jusufova braća, a s njima i njihov brat Benjamin,
Jusuf, a.s., lijepo ih ugosti i ukaza im veliku pažnju i počasti, a onda se
odvoji sa svojim bratom (po ocu i majci) Benjaminom, i upozna ga o svom slučaju
i saopći mu da je on njegov brat, te da se ne žalosti što su oni njemu
napakostili. Reče mu da to ne kazuje braći, a onda se dogovoriše da on nađe
načina kako bi ostao kod njega. Pošto Jusuf, a.s., opremi braću, natovarivši im
deve hranom, naredi svojim momcima da stave vladarev pehar u Benjaminov
prtljag, da niko ne vidi, a onda telal povika. "O karavanu, vi ste doista
kradljivci!" Okupivši se oko telala, zapitaše: "Šta to tražite?"
"Tražimo vladarev pehar, rekoše", tj. njegov pehar kojim se mjeri.
"Ko ga donese, dobit će kamilin tovar hrane", što se tiče nagrade,
"Ja za to jamčim", što se tiče garancije.
'"Allaha nam', rekoše oni, 'vi znate da mi nismo došli da
činimo nered na zemlji, i mi nismo kradljivci.'"/73/ "'A kakva mu je
kazna ako ne govorite istinu?', upitaše."/74/ "'Kazna je onome u
čijem se tovaru nađe - sam on', odgovoriše. 'Eto tako mi kažnjavamo kradljivce.'"
/75/ "I on poče s vrećama njihovim, prije vreća brata svoga, a onda izvadi
čašu iz vreće brata svoga. Mi poučismo Jusufa da tako varku izvede. On po
vladarevu zakonu nije mogao uzeti kao roba brata svoga, ali je mogao s
Allahovim dopuštenjem. Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem
ima još znaniji."/76/
Pošto ih ovi momci optužiše za krađu, Jusufova braća
rekoše:"Allaha nam"- rekoše oni - "vi znate da mi nismo došli da
činimo nered na zemlji i mi nismo kradljivci", tj. uvjerili ste se u naše
ponašanje otkako ste nas upoznali. Momci im rekoše: "A kakva mu je
kazna?", tj. kradljivcu, "ako ne govorite istinu", tj. ako
nađemo među vama kradljivca."Kazna je onome u čijem se tovaru nađe - sam
on - odgovoriše." "Eto tako mi kažnjavamo kradljivce." Takav je
bio Ibrahimov, a.s., zakon; da se kradljivac preda onome od koga je ukrao. To
je ono što je želio i Jusuf, a.s. Zato poče pretragu prvo njihovog prtljaga,
prije prtljaga svoga brata."Tako Mi poučismo Jusufa da varku izvede."
To je varka koju Allah voli i kojom je zadovoljan, jer sadrži i mudrost i
korist. Allah Uzvišeni, zatim, kaže: "Mi uzvisujemo onoga koga Mi
hoćemo", što je kao Njegove riječi: "Allah će na visoke stepene
uzdignuti one među vama koji vjeruju..." (58:11) "…a nad svakim
znalcem ima znaniji". Ibn Abbas kaže: "Ovaj je znaniji od ovoga, a
ovaj od ovoga, a Allah je iznad svakog znalca." Katade kaže: "Sve dok
se znanje ne spoji sa Allahom - od Njega je počelo, naučnici su ga uzeli i
Njemu se vraća."
"'Ako je on ukrao', rekoše oni, 'pa i prije je brat njegov
krao!' I Jusuf im ne reče ništa. 'Vi ste u gorem položaju', pomisli u sebi,
Allah dobro zna kako je bilo to o čemu govorite."/77/ "'O upravniče',
rekoše oni, 'on ima vrlo stara oca, pa uzmi jednog od nas umjesto njega! Mi
vidimo da si dobar čovjek.'"/78/ "'Sačuvaj Bože', reče, 'da uzmemo
nekog drugog do onoga u koga smo naš predmet našli! Tada bismo zaista bili
nepravedni!'" /79/
Pravdajući se, Jusufova braća, pošto su vidjeli da je posuda
izvađena iz njegovog prtljaga, rekoše: "Ako je ukrao, pa i brat njegov je
prije krao", misleći na Jusufa, a.s., "I Jusuf to pritaji u
duši", tj. riječi koje će doći poslije, a to je: "Vi ste u gorem
položaju", pomisli u sebi, "Allah dobro zna to o čemu govorite",
tj. to što spominjete. Ovo je Jusuf, a.s., rekao u sebi, ne izjavljujući pred
njima. To je kur'anska metoda skrivanja misli, prije nego što se kaže riječima,
što je česta upotreba u Kur'anu, hadisu, jeziku, prozi i poeziji. Pošto je, na
osnovu priznanja njegove braće, utvrđeno da je pehar uzeo Benjamin, i odlučeno
da on ostane kod Jusufa, njegova braća počeše nježno moliti: "O
upravniče", rekoše oni, on ima vrlo stara oca, koji ga mnogo voli i
razgovara se s njim, umjesto sina koga je izgubio, "pa uzmi jednog od nas
umjesto njega!", tj. da umjesto njega bude. "Mi vidimo da si dobar
čovjek", tj. pravedan i dobročinitelj. "Sačuvaj Bože" - reče on
- "da uzmemo nekoga drugog do onoga u koga smo našu stvar našli", tj.
kao što ste rekli i priznali. Jer, ako bismo učinili to što tražite, "tada
bismo, zaista, bili nepravedni!", tj. uzeli bismo nevinog umjesto krivca.
"I kad izgubiše svaku nadu, odvojiše se ustranu da se
posavjetuju. 'Zar ne znate', reče najstariji među njima, 'da ste se svom ocu
Allahom zakleli, a i prije Jusufa upropastili. Neću napustiti ovu zemlju dok mi
to moj otac ne dozvoli ili dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija
najbolji.'"/80/ "Vratite se svom ocu pa recite: 'O oče naš, sin tvoj
je ukrao; mi tvrdimo samo ono što smo vidjeli, a mi se nismo mogli onoga što je
bilo suđeno čuvati.'"/81/ "Pitaj grad u kome smo boravili i karavan s
kojim smo došli. Mi, zaista, govorimo istinu!"/82/
Pošto Jusufova braća izgubiše nadu da će uvjeriti Jusufa da im
vrati brata Benjamina, zbog njihove čvrste obaveze ocu da će ga vratiti,
"izdvojiše se ustranu..." "da se posavjetuju", tj. da se
dogovore. "Najstariji među njima", koji je svojevremeno savjetovao da
Jusuf ne bude ubijen nego da bude bačen u jamu, reče:"Zar ne znate da ste
se ocu svom Allahom zakleli", da ćete mu ga vratiti; vidjeli ste kako se
je teško pravdati za to, "…a i prije Jusufa upropastili", tj. što ste
mu prije Jusufa uništili. "Neću napustiti ovu zemlju, dok ne bude
zadovoljan da mu se vratim", "ili dok Allah u moju korist ne
presudi", tj. da mi omogući da uzmem brata, "a On je Sudija
najbolji". Zatim im naredi da izvijeste oca o tome šta se desilo, pa možda
i primi njihovo opravdanje.
"…a mi se nismo mogli ovoga što je bilo suđeno
sačuvati", tj. mi ne znamo da je Benjamin nešto ukrao, mi smo samo pitali
upravnika kakva je kazna za kradljivca, a on je rekao - uzimanje njega samog.
"Pitaj grad u kome smo boravili", tj. Egipat, "i karavan s kojim
smo došli", tj. pitaj za našu iskrenost, čuvanje i zaštitu. "Mi,
zaista, istinu govorimo!", o tome što ti govorimo, tj. da je on ukrao i da
su ga zbog toga uzeli.
"'Nije tako', reče Jakub, 'u dušama vašim ponikla je zla
misao, i ja se neću jadati, nadam se da će mi Allah sve vratiti; uistinu. On
sve zna i mudar je.'"/83/ "I okrenu se od njih i reče: 'O Jusufe,
tugo moja!, a oči su mu pobijeljele od jada, bio je vrlo potišten."/84/
"'Allaha nam', rekoše oni, 'ti toliko spominješ Jusufa da ćeš teško
oboljeti ili umrijeti!'"/85/ "'Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha
iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate', reče on."/86/
Jakub im reče, kao što im je rekao kad su mu donijeli Jusufovu
košulju, lažnom krvlju poprskanu: Nije tako, reče Jakub, u dušama vašim ponikla
je zla misao, i ja se neću jadati, misleći da su učinili isto kao i sa Jusufom,
moleći Allaha da mu vrati trojicu sinova: Jusufa, Benjamina i Rubela,
najstarijeg sina, koji je ostao u Egiptu, čekajući očevu odluku - ili da se s
njegovim dopuštenjem vrati, ili da uspije tajno uzeti brata Benjamina. Zato on
kaže:"...nadam se da će mi ih Allah sve vratiti. On sve zna", o mom
stanju, " i mudar je", u Svojoj moći i odredbama. "I okrenu se od
njih i reče: 'O Jusufe, tugo moja!'", tj. tuga za dvojicom sinova obnovi
mu žalost za Jusufom, "a oči mu pobijelješe od tuge, bio je vrlo
potišten", tj. šutio je - nije se na to žalio Allahovim stvorenjima. Tada
mu sinovi pokazaše nježnost i sažaljivost, i rekoše: "Allaha nam, ti
toliko spominješ Jusufa", tj. neprekidno ga spominješ, "da ćeš teško
oboljeti", tj. oslabiti; "ili umrijeti², tj bojimo se da ćeš
nastradati.
"Ja tugu svoju i jad svoj samo pred Allaha iznosim",
reče on. "...i od Allaha znam ono što vi ne znate", tj. ja znam da su
Jusufovi snovi istiniti i da ću se ja Njemu pokloniti."
"O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata
njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu."/87/ "I kad oni iziđoše
pred Jusufa, rekoše: 'O upravniče, i nas i čeljad našu pritisla je nevolja;
donijeli smo malo vrijedne stvari, ali ti nam podaj punu mjeru i udijeli nam
milostinju, jer Allah doista nagrađuje one koji milostinju
udjeljuju.'"/88/
Allah Uzvišeni iznosi da je Jakub, a.s., poslao sinove da ispitaju
slučaj Jusufa i Benjamina, zahtijevajući od njih da ne očajavaju, niti da gube
nadu u Allaha u svojim namjerama, jer nadu u Njegovu milost gube samo
nevjernici. "I kad oni iziđoše pred Jusufa", "O upravniče, i nas
i čeljad našu pritisla je nevolja", tj. neplodna godina i manjak hrane;
"…donijeli smo malo vrijedne stvari", tj. donijeli smo
protuvrijednost robe za koju želimo da uzmemo, ali je ona mala. U osnovi riječ
znači odbijanje nečega zbog njegove slabosti (male vrijednosti). Govoreći dalje
o njima, Allah Uzvišeni prenosi njihove riječi: "…ali ti nama podaj punu
mjeru", tj. daj nam za ovu malu vrijednost, kao što si nam davao prije
toga, "i udijeli nam milostinju". Ibn-Džerir kaže: "Udijeli nam
milostinju, znači: vrati nam brata." Ibn-Džerir prenosi od Mudžahida da je
on upitan: "Da li je mekruh - pokuđeno, da čovjek u dovi kaže: "Bože,
udijeli Mi milostinju!", pa je odgovorio: "Da, jer milostinja pripada
onome ko traži nagradu², "jer Allah doista nagrađuje one koji milostinju
udjeljuju."
"'A znate li', upita on, 'šta ste s Jusufom i bratom njegovim
nepromišljeno uradili?'" /89/ "'A da ti nisi, uistinu, Jusuf?',
povikaše oni. 'Da, ja sam Jusuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost
darovao; ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio - pa, Allah, uistinu,
neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.'"/90/
"'Allaha nam', rekoše oni, 'Allah te je nad nama uzvisio, mi smo, zaista,
zgriješili!'"/91/ "'Ja vas sada neću koriti', reče, 'Allah će vam
oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!'"/92/
Allah Uzvišeni iznosi kako su Jusufova braća saopćili Jusufu da ih
je pogodila suša i nedostatak hrane, spominjajući oca i njegovu žalost za
gubitkom dvojice sinova, uspoređujući to sa njegovom vlašću i moći da pomogne,
na što Jusufa, a.s., obuze samilost i sažaljenje prema ocu i braći, a njihov
plač ga savlada i on im priznade i reče: "A znate li šta ste s Jusufom i
bratom njegovim nepromišljeno uradili?" Očito je, a Allah najbolje zna, da
se Jusuf, a.s., njima predstavio po Allahovoj odredbi, kao što se s Allahovom
odredbom, također, prikrio prva dva puta ranije. Kada je situacija postala
mučna i napeta, Allah ga oslobađa tih muka, pa on kaže: "Da li se
sjećate" šta ste nepromišljeno učinili sa Jusufom i njegovim bratom, što
vas je navelo da učinite grijeh, na što oni rekoše: "A da ti nisi,
uistinu, Jusuf?", tj. začudiše se njegovom prikrivanju od njih tokom dvije
godine otkako su kod njega, iako ih je on znao, pa ga upitaše: "A da li ti
nisi, uistinu, Jusuf?", povikaše oni. "Da, ja sam Jusuf, a ovo je
brat moj, Allah nam je milost darovao", tj. sastavio nas poslije rastanka
dugih godina. "…ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio - pa,
Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.
²Allaha nam², rekoše oni, "Allah te je nad nama uzvisio". Govoreći to
oni su mu odali priznanje, počast, fizičku, moralnu i vladarsku prednost nad
njima i priznali poslanstvo, po mišljenju onih koji njima ne pripisuju
poslanstvo, kao i svoj grijeh prema njemu.
"Ja vas sada neću koriti", reče, nego im velikodušno
oprosti, dodavši uz to dovu za oprost, govoreći: "Allah će vam oprostiti,
od milostivih on je najmilostiviji!" Zatim im reče:
"Ovu košulju moju odnesite i na lice moga oca je stavite, on
će progledati, i svu čeljad svoju mi dovedite!"/93/ "I kad karavana
napusti Misir, otac njihov reče: 'Ja zbilja osjećam miris Jusufov, samo ne
recite da sam pomatuhio.'" /94/ "'Allaha nam', rekoše oni, 'ti i sada
kao i prije griješiš.'"/95/
On im tada reče: "Ovu košulju moju odnesite i na lice moga
oca je stavite, on će progledati", a bio je od velikog plača već
oslijepio, "i svu čeljad svoju mi dovedite", tj. sve potomke
Jakubove. "I kad karavan napusti Misir", tj. izađe iz Egipta,
"otac njihov reče", tj. Jakub, a.s., ostaloj porodici svojoj:
"Ja zbilja osjećam miris Jusufov, samo ne recite da sam
pomahnitao", pa da kažete da sam star i senilan. Tj. pošto je karavan
krenuo, puhnuo je vjetar i donio Jakubu, a.s., miris Jusufove košulje sa
udaljenosti od osam dana hoda... Smisao gornjeg je: Kad mi ne biste rekli da
sam star i senilan i da gluposti govorim, rekao bih vam da osjećam miris
Jusufov. Oni mu rekoše: "Ti si i sada, kao i prije, u zabludi."
Ibn-Abbas kaže: Ti kao i prije griješiš. To su grube riječi, koje ne bi trebali
kazati ocu, niti Allahovom poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem"
Sličnog su mišljenja Es-Suddi i drugi.
"A kad glasonoša radosne vijesti dođe, on stavi košulju na
lice njegovo i on progleda. 'Zar vam ne rekoh', reče,'da ja znam od Allaha ono
što vi ne znate.'"/96/ "'O oče naš', rekoše oni, 'zamoli da nam se
grijesi oproste, mi smo, zaista, zgriješili.'"/97/ "'Zamolit ću
Gospodara svoga da vam oprosti', odgovori on, 'jer On prašta i On je
milostiv.'" /98/
Mudžahid i Es-Suddi kažu da je Jehuza, sin Jakubov, donio Jusufovu
košulju i stavio je na lice očevo, pa je on progledao. Na što on reče sinovima:
"Zar vam ne rekoh da ja znam od Allaha ono što vi ne
znate", tj. znam da će mi ga Allah vratiti i zato vam rekoh: "Ja,
zbilja, osjećam miris Jusufov, samo ne recite da sam pomahnitao." Tada oni
sažaljivo rekoše ocu: "Oče naš, zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo,
zaista, zgriješili." "Zamolit ću Gospodara svoga da vam
oprosti", odgovori on, jer On prašta i On je milostiv", tj. ko Mu se
pokaje, On prima njegovo pokajanje. Ibn Mes'ud i jedan broj tabi'ina kažu: da
im je Jakub, a.s., odgodio traženje oprosta do sehura - zore. Ibn- Džerir
prenosi od Mehariba ibn Desara, koji kaže: "Dolazeći jednom prilikom u
džamiju Omer, radijAllahu anhu, čuo je nekog kako moli: 'Bože moj, zvao si me,
pa Ti se odazivam, naredio si mi, pa Ti se pokoravam, a ovo je vrijeme sehura,
pa mi oprosti.' Čuo je da glas dolazi iz kuće Abdullaha ibn Mes'uda, pa ga je
upitao o tome, a on mu je odgovorio: 'Jakub, a.s., odgodio je svojim sinovima
do sehura svoje riječi: 'Zamolit ću Gospodara svoga da vam oprosti.'"
"I kad iziđoše pred Jusufa, on privi roditelje svoje na grudi
i reče: 'Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da,
oslobođeni!'"/99/ "I on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu
se svi pokloniše, pa on reče: 'O oče moj, ovo je tumačenje moga sna
nekadašnjeg. Gospodar moj ga je ispunio. Allah je bio dobar prema meni kad me
je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je šejtan između mene
i braće moje bio razdor posijao. Gospodar moj je, zaista, milostiv onome kome
On hoće, i On, zaista, sve zna i mudar je!'" /100/
Allah Uzvišeni govori o dolasku Jakuba, njegovih sinova i porodice
iz Ken'ana Jusufu, a.s., u Egipat. Dočeku su prisustvovali Jusuf, a.s., vladar
Egipta, prinčevi i drugi visoki dostojanstvenici. Allah Uzvišeni kaže: "On
privi roditelje svoje na grudi i reče: 'Nastanite se u Misiru, svakog straha,
ako Bog da, oslobođeni.'" Tj. od svake tegobe i sušne godine. Allah je
odredio da Jakubov dolazak padne u sedam sušnih godina. Neki kažu, Allah
najbolje zna, da je Allah podigao stanovnicima Egipta ostale sušne godine,
blagoslovom dolaska Jakuba, a.s. Uzvišeni Allah, zatim, kaže: "I on
roditelje svoje postavi na prijesto", tj. posadi ih na svoj prijesto.
"...i oni mu se pokloniše", tj. pokloniše mu se roditelji i ostala
braća, a bilo je jedanaest muškaraca, "pa on reče: 'O oče moj, ovo je
tumačenje moga sna nekadaš-njeg'", tj. onoga što ga je prije ispričao
svome ocu. "…sanjao sam jedanaest zvijezda..." Naklon je bio
dozvoljen u njihovom vjerozakonu, pa su se oni, prilikom pozdrava starijeg,
klanjali. Ovo je bilo dozvoljeno od Adema, do Isaa, a.s., čijim je
sljedbenicima zabranjeno, a posvećeno, isključivo, Uzvišenom Gospodaru. U
hadisu Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, stoji (623) kako je
Mu'az išao u Šam, pa je vidio da se tamo klanjaju svojim patrijarsima, pa, kada
se vratio, poklonio se i on Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem
"Šta je to, Mu'aze", upita ga Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we
sellem, a on odgovori: "Vidio sam ih kako se klanjaju svojim patrijarsima,
a ti si dostojniji da ti se klanjamo", na što Allahov Poslanik, sallAllahu
‘alejhi we sellem, reče: "Da sam ikom naredio da se klanja, naredio bih
ženi da se klanja svome mužu, zbog prava koje on ima prema njoj." Ovdje je
namjera da se istakne da je počasno klanjanje bilo dozvoljeno u njihovim
vjerozakonima, zbog čega su se njemu i poklonili. Jusuf, a.s., tada reče:
"O oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadašnjeg", tj. ovo je bio
cilj, jer se tumačenje sna poklopilo s onim što se dogodilo. "Gospodar moj
ga je ispunio", tj. tačno i istinito...spominjući Allahovu blagodat prema
njemu. "Allah je bio dobar prema meni, kad me je iz tamnice izbavio i vas
iz pustinje doveo", gdje su kao beduini i čuvari stoke živjeli,
nastanjujući zabriježja Palestine u dolini Šama.
"…nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor
posijao. Gospodar moj je, zaista, milostiv onome kome On hoće", tj. kada
hoće da nešto bude, onda mu odredi uzrok i utvrdi njegovo nastajanje: "I
On, zaista, sve zna", o stvarima Svojih robova, "i mudar je", u
Svojim riječima, djelima i odredbama, u onome što bira i što hoće. Ebu-Usman
El-Hindi, prenoseći od Sulejmana, kaže: "Između Jusufovog sna i njegovog
tumačenja prošlo je četrdeset godina...", te da je Jakub ostao sa Jusufom,
poslije dolaska u Egipat, sedamnaest godina, a zatim se preselio svome Gospodaru.
Ebu-Ishak es-Sebi´i prenosi od Abdullaha ibn Mes'uda, koji kaže: "Kada su
došli u Egipat, Jakubovih je potomaka bilo šezdeset i tri, a izašlo ih je (iz
Egipta) šeststo sedamdeset hiljada."
"Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju
nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovom i na
onom svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su
dobri!"/101/
Ovo je Jusufova dova kojom se obraćao Uzvišenom Gospodaru, pošto
ga je obasuo Svojim blagodatima - sastavio ga sa roditeljima i braćom i dao mu
poslanstvo i vlast na zemlji - da mu Gospodar Uzvišeni, kao što mu je dao
blagodati ovoga svijeta, da i blagodati ahireta; da umre kad mu dođe trenutak
smrti, kao musliman i da ga Allah Uzvišeni pridruži dobrim ljudima - njegovoj
braći vjerovjesnicima i poslanicima - neka je na njih Allahova milost i
blagoslov! Moguće je i da je ovu dovu Jusuf, a.s., učio i pred svoju smrt, kao
što se od Aiše, radijAllahu anhu, prenosi u dva sahiha (624) da je Allahov
Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, u trenucima smrti podigao svoj kažiprst
i tri puta ponovio: "Moj Bože, pridruži me Visokom društvu!" Moguće
je da je Jusuf, a.s., molio da umre u islamu i da se pridruži dobrim ljudima,
kada mu za to dođe trenutak, a moguće je da je on tražio da se to ispuni, što
je po njihovom vjerozakonu bilo dozvoljeno. Ibn-Abbas je rekao: "Nikada
nijedan poslanik prije Jusufa, a.s., nije želio smrt." Ovo u našoj vjeri
nije dozvoljeno: U dva sahiha navodi se hadis: (625) "Neka niko od vas ne
poželi smrt zbog nesreće koja ga pogodi, jer ako bude dobro činio, to će mu se
povećati, a ako bude griješio, molit će Allahovu milost. Ali neka kaže:
"Bože moj, daj mi da živim dok je život za mene bolji, a usmrti me kad
smrt bude za mene bolja od života!"
Imam Ahmed prenosi od Ebu-Umame, koji kaže: (626) "Sjedili
smo s Allahovim Poslanikom, sallAllahu ‘alejhi we sellem, koji nas je podsjećao
na smrt, pa smo se rastužili; Sa'd ibn Vekas ja zaplakao i rekao: "Kamo
sreće da sam mrtav!", na što Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we
sellem, reče: "O Sa'de, ako budeš stvoren za Dženneta, tvoj život neće
biti dug, zato gledaj da ti djela budu dobra, jer to ti je bolje!" Ovo je
u odnosu na iskušenja pojedinca, a ako je pak smutnja zavladala u vjeri, onda
je dozvoljeno tražiti smrt, kao što Uzvišeni kaže, govoreći o čarobnjacima,
kada ih je Faraon htio odvratiti od njihove vjere, prijeteći im smrću, a oni
rekoše: "Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici
umremo!" (7:126) U hadisu koji od Mu'aza prenose Ahmed i Et-Tirmizi (627)
kaže se: "...Kada budeš htio ljude staviti u iskušenje, uzmi me, onda,
Sebi bez iskušenja!" Ibn-Džerir navodi da, iako su Jakubovi sinovi učinili
sa Jusufom to što su učinili, njihov je otac ipak za njih tražio oprosta, pa je
Allah primio njihovo pokajanje i oprostio im grijehe. Es-Suddi navodi da je
Jakub, a.s., pošto mu se približila smrt, oporučio Jusufu da ga sahrani kod
Ibrahima i Ishaka, a.s. I kada je umro, balzamirao ga je i tijelo poslao u Šam,
pa je sahranjen kod ove dvojice poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem[398]
"Eto, to su neke nepoznate vijesti koje Mi tebi objavljujemo,
a ti nisi bio s njima kada su se oni odlučili, i kada su onako lukavi
bili."/102/ "A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti
vjernici."/103/ "Ti od ovih ne tražiš nagradu za Kur'an, on je samo
opomena svim svjetovima." /104/
Allah Uzvišeni obraća se Muhammedu, a.s., pošto mu je saopćio
vijesti o Jusufu, a.s., i kako ga je uzdigao nad njima, odredivši mu lijep
svršetak, pomoć, vlast i mudrost, iako su mu oni željeli zlo i propast. Takve i
slične nepoznate prošle vijesti, Muhammede, "Mi tebi objavljujemo",
poučavajući tebe time i one koji su tvoji protivnici, "a ti nisi bio s
njima", odnosno prisutan kod njih, niti njihov svjedok, "kada su se
oni odlučili", tj. da ga bace u jamu, "i kad su spletke pravili"
Jusufu, a.s., nego smo te o tome Mi obavijestili šaljući ti Objavu, kao što
Allah Uzvišeni kaže: "Ti nisi bio među njima kad su pera svoja od trske
pobacali..."(3:44) Allah Uzvišeni kaže da je on Njegov poslanik i da mu je
On saopćio prošle vijesti u kojima je poruka i spas ljudima, za budući i ovaj
svijet. Pa i pored toga većina ljudi ne vjeruje. Zato Uzvišeni kaže: "A
većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici." "Ti od ovih ne
tražiš nagradu za Kur'an", tj. ti, Muhammede, ne tražiš od njih za savjet,
poziv na dobro i pravi put, nikakvu nagradu, nego to činiš samo radi Allaha.
"Kur'an je samo opomena svim svjetovima", tj. da razmišljaju o njemu
i da se njegove upute i spasa drže na ovom i na budućem svijetu.
"A koliko ima znamenja na nebesima i na zemlji pored kojih
prolaze, od kojih oni glave okreću!"/105/ "Većina ovih ne vjeruje u
Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim." /106/ "Zar mogu biti sigurni
da ih nevolja, kao Allahova kazna, neće stići ili da ih Čas suđeni neće iznenaditi,
a da oni to neće ni primijetiti?" /107/
Allah Uzvišeni iznosi nemarnost većine ljudi da razmišljaju o
znakovima i dokazima Njegove Jedinosti u onome što je On stvorio na nebesima i
na Zemlji, u tijelima koja putuju, galaksijama i planetama. Koliko na Zemlji
ima predjela koji jedni s drugim graniče, i bašči, i planina, i mora, i
neplodnih prostora, koliko živog i mrtvog, životinja i bilja, plodova
različitog ukusa, mirisa, boja i osobina... Pa slava neka je Jedinom
Stvoritelju, utočištu svega!
Allah Uzvišeni, zatim, kaže: "Većina ovih ne vjeruju u
Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim." Ibn-Abbas kaže: "Oni bi,
kada im se rekne: 'Ko je stvorio nebesa, Zemlju i planine', odgovorili:
'Allah', ali su Mu pri tome dodavali i druga božanstva." U dva Sahiha
stoji: (628) "Mušrici su u svojim obraćanjima govorili: Odazivam Ti se,
Koji druga nemaš, osim druga koga ti imaš, koji vlasti nema. A u Muslimovom
Sahihu prenosi se da, kad bi oni rekli: "Odazivam Ti se, Koji druga nemaš,
Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao bi: (629) 'Dosta je, ne
dodajite više!¢² Uzvišeni kaže: "Mnogoboštvo je, zaista, velika
nepravda." (31:13) Najveće je ono mnogoboštvo gdje se sa Allahom obožava
drugi. U Dva sahiha prenosi se od Ibn-Mes'uda da je pitao Allahovog Poslanika, sallAllahu
‘alejhi we sellem, koji je najveći grijeh, (630) na što je on odgovorio:
"Da pripišeš Allahu druga, a On te je stvorio." Hasan el-Basri kaže
za ajet: "Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra
ravnim", da se to odnosi na munafika - licemjera, koji radi zato da ga
ljudi vide, što je smisao Allahovih riječi: "...Kad ustaju namaz obaviti
,lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazali pred svijetom, a Allaha gotovo
da i ne spomenu." (4:142)
Postoji i druga, skrivena vrsta širka, koga onaj koji ga čini i ne
zna, kao što prenosi Hamad ibn Seleme od Asima ibn Ebi en-Nedžud, a ovaj od
Urve, koji je rekao: "Ušao Huzejfe kod nekog bolesnika i vidio na njegovoj
nadlaktici neku traku, pa ju je otkinuo, a onda proučio: "Većina ovih ne
vjeruju u Allaha, nego druge Njemu smatraju ravnim." U hadisu se, također,
kaže: (631) "Ko se zakune nečim, osim Allahom, učinio je širk." Hadis
je prenio i dobrim ocijenio Et-Tirmizi. Ahmed prenosi od Ibn-Mes'uda, radijAllahu
anhu, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao:
(632) "Vračanje, zapisi i gatanje jesu širk." Imam Ahmed prenosi od
Isaa ibn Abdurrahmana, koji kaže: (633) "Ušao sam kod Abdullaha ibn
Ikrime, koji je bio bolestan, da ga posjetim. Neko mu je rekao: 'Što nisi
privezao kakav zapis', a on je odgovorio: 'Zar da privežem, a Allahov Poslanik,
sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: 'Ko priveže nešto, biva tome
prepušten.'" Ovaj hadis prenosi i En-Nesa'i od Ebu-Hurejrea. U Imam-Ahmed
-ovom Musnedu prenosi Ukbe ibn Amr da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi
we sellem, rekao: (634) "Ko objesi zapis, Allah mu neće dati da ozdravi, a
ko objesi školjku, Allah ga neće sačuvati." Ebu-Sei'id ibn Ebu-Nedale
kaže: (635) "Kada Allah skupi sve ljude, od početka do kraja, na Dan u
koji nema sumnje, povikat će se: "Ko je pripisivao Allahu druga, u svom
obraćanju Allahu, neka traži nagradu kod toga, osim Allaha, jer je Allah
nezavisan od bilo kakvih saučesnika." Prenosi ga Ahmed. A prenosi
El-Džahiz, Ebu-Ja'la El-Musili od Ma'kala ibn Jesara, koji kaže:
"Osvjedočio sam se od Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem,"
ili je rekao: "Pričao mi je Ebu Bekr es-Siddik da je Allahov Poslanik, sallAllahu
‘alejhi we sellem, rekao: (636) "Širk - mnogoboštvo među vama je
skrivenije od pokreta mrava", pa je dodao: "Hoćeš li da te uputim
kako ćeš se osloboditi malog ili velikog širka? Reci: Bože moj, tražim Tvoju
zaštitu da svjesno širk ne učinim i tražim Tvoj oprost za ono što sam nesvjesno
učinio!" Allah Uzvišeni, zatim, kaže: "Zar mogu biti sigurni da ih
nevolja kao Allahova kazna neće stići...?", tj. zar su ovi mnogobošci
sigurni da im neće doći kazna odakle se nisu ni nadali, kao što Uzvišeni kaže:
"A zar su sigurni oni koji ružne podmuklosti snuju - da ih Allah neće u
zemlju utjerati, ili da im neće, odakle ne mogu ni pomisliti, kazna doći."
(16:45)
"Reci: 'Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne
dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je Uzvišen Allah, ja Njemu
nikoga ne smatram ravnim.'" /108/
Allah Uzvišeni kaže, naređujući Svome Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi
we sellem, da saopći ljudima i džinima, da je ovo Njegov put, pravac i zakon, a
to je poziv u vjerovanje da nema drugog boga, osim Jedinog Allaha, Koji nema
saučesnika, kojim poziva Allahu, imajući jasne dokaze, uvjerenje i argument, on
i svako ko ga bude slijedio, poziva onome čemu je pozivao Allahov Poslanik, sallAllahu
‘alejhi we sellem, imajući jasne dokaze, uvjerenje, razumski i vjerski
argument. "…i neka je Uzvišen Allah", tj. Allaha smatram Najčistijim,
Najuzvišenijim i Najmoćnijim, da bi imao druga ili sličnog Sebi, ili sina ili
oca, ili suprugu; pomagača ili savjetnika. On je Uzvišen i čist od svega toga.
"A Mi smo i prije tebe samo ljude slali, građane kojima smo
objave objavljivali. Zar ovi ne putuju po svijetu, pa ne vide kako su skončali
oni prije njih, - a ahiret je zaista bolji za one koji se budu Allaha bojali -
zar se nećete opametiti!" /109/
Allah Uzvišeni iznosi da je On slao Svoje poslanike između
muškaraca, a ne žena, u čemu se slaže većina učenjaka, na što ukazuje i
kontekst ovoga ajeta; da Allah Uzvišeni nije dostavljao ženama, Ademovim potomkinjama,
vjersku objavu. Neki tvrde da su Sara, žena Ibrahimova, a.s., Musaova, a.s.,
majka i Merjema, majka Isaova, a.s., bile Allahovi poslanici. Sve što se,
međutim, u Kur'anu govori o objavi njima i razgovoru meleka sa njima, ne treba
smatrati da su one time bile Allahovi poslanici. Ako su htjeli reći da je
vjerovjesništvo visoka počast, onda nema sumnje da im ta počast pripada, ali to
samo po sebi ne zadovoljava kriterij poslanstva. Sljedbenici ehli-sunneta
smatraju da među ženama nije bilo vjerovjesnika, ali je bilo iskrenih vjernica,
kao što Uzvišeni kaže, govoreći o najčasnijoj među njima, Merjemi, kćeri
Imranovoj: "Mesih, sin Merjemin, samo je poslanik i prije njega su
dolazili i odlazili poslanici, a majka njegova uvijek je istinu govorila, i oboje
su hranu jeli" (5:75), opisavši je njenim najvećim svojstvom -
najiskrenijim vjerovanjem. Da je ona, međutim, bila vjerovjesnik, Allah
Uzvišeni bi to spomenuo kao stepen njene počasti i dostojanstva. Ona je, prema
tome, po kuranskom slovu "siddika", tj. iskrena vjernica. Ed-Dahhak
prenosi Ibn-Abbasovo mišljenje o ajetu: "A Mi smo i prije tebe samo ljude
slali", tj. nisu bili duhovna bića, kao što tvrdite, što potvrđuju i
Allahove Uzvišene riječi: "Mi prije tebe nismo poslali nijednog poslanika
koji nije jeo i pio i po trgovima hodao" (25:20),
"…građane kojima smo objave dostavljali". Pod pojmom
podra-zumijeva se grad. Nisu bili beduini, stanovnici pustinje, koji su po
prirodi osori i grubi, dok je poznato da su stanovnici gradova blaže naravi i
karaktera od beduina. "Zar ovi ne putuju po svijetu...", znači ovi
koji tebe u laž nagone, Muhammede, "pa ne vide kako su skončali oni prije
njih", tj. narodi koji su u laž nagonili svoje poslanike, kako ih je Allah
uništio, što će se, također, desiti svima nevjernicima, jer kada ovi čuju kako
su prošli oni, vidjet će da je Allah uništio nevjernike, a spasio vjernike.
Zato Allah Uzvišeni kaže: "A ahiret je, zaista, bolji za one koji se budu
Allaha bojali", tj. kao što smo spasili vjernike na ovom svijetu, tako ćemo
ih spasiti i na ahiretu, što je za njih mnogo bolje od ovog svijeta. U tom
smislu Allah Uzvišeni kaže: "Mi ćemo, doista, pomoći poslanike Naše i
vjernike u životu na ovome svijetu, a na Dan kad se dignu svjedoci, na Dan kad
krivcima pravdanja njihova neće od koristi biti: njih će prokletstvo i najgore
prebivalište čekati." (40:51)
"I kad bi poslanici gotovo nadu gubili i pomišljali da će ih
lašcima proglasiti, pomoć Naša bi im došla: Mi bismo spasili one koje smo Mi
htjeli, a kazna Naša ne bi mimoišla narod nevjernički." /110/
Allah Uzvišeni kaže da je Njegova pomoć stizala svim Njegovim
poslanicima, kad su se nalazili u najtežim situacijama i kad su očekivali
Allahovu pomoć, kao što Uzvišeni kaže: "toliko su bili uznemiravani da bi
i poslanik i oni koji su s njim vjerovali - uzviknuli: "Kada će već jednom
Allahova pomoć!?" (2:214) Za riječi u ajetu: "...da će ih lašcima
proglasiti", imaju dva načina učenja (kiraeta) - jedan sa tešdidom ,a
drugi bez tešdida. O tome, također, postoje dva predanja od Ibn-Abbasa i
Ibn-Mes'uda. Aiša, radijAllahu anhu, osporava one koji smatraju da je riječ bez
tešdida, što podržava i Ibn- Džerir. El-Buhari prenosi od Urve ibn Zuhejra, da
je Aiša, kada ju je upitao o ajetu: "…i kad bi poslanici gotovo nadu
izgubili...", da li je rekla "…u laž su ih nagonili". Rekao sam:
"Oni su bili uvjereni da ih njihov narod smatra lašcima. Da li se to
mišljenje može prihvatiti?" "Da, rekla je, "oni su u to bili
uvjereni." Rekao sam joj: "pomišljali su da će ih lašcima
nazvati". Rekla je: "Sačuvaj Bože" da su poslanici tako mislili
o svome Gospodaru. Rekao sam: "Pa šta onda znači ovaj ajet?" Ona je
rekla: "To su sljedbenici Poslanika, koji su vjerovali u Allaha i
poslanike, pa su se njihova iskušenja oduljila, a pomoć im zaostala, 'pa bi i
poslanici gotovo nadu gubili' zbog onih iz njihovog naroda koji su ih u laž
nagonili, pa su pomislili da ih i njihovi sljedbenici smatraju lašcima. Tada im
je stizala Allahova pomoć"... Rekao sam joj, nije li riječ bez tešdida?
Ona je odgovorila: "Bože sačuvaj!" Ibn-Džurejdž prenosi od Urve, a on
od Aiše, da se ona usprotivila izgovoru ove riječi bez tešdida, govoreći:
"Allah nije ništa obećao Muhammedu, sallAllahu ‘alejhi we sellem, a da on
nije znao da će se to ispuniti prije njegove smrti, ali iskušenja nisu
napuštala Allahovog Poslanika, tako da su čak pomislili da su ih ( poslanike) i
oni koji su bili vjernici s njima počeli smatrati lašcima." Ibn
Ebi-Mulejke kaže, prenoseći riječi Urve, da je Aiša učila: "izgovarajući
tešdid na riječi."
"U kazivanju o njima pouka je za one koji su razumom
obdareni. Kur´an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige
prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji
vjeruje." /111/
Allah Uzvišeni kaže: U kazivanju poslanika o njihovim narodima; te
kako smo spasili vjernike, a uništili nevjernike, "pouka je za one koji su
razumom obdareni"; "Kur'an nije izmišljena besjeda", tj. ovom
Kur'anu ne priliči da laže i izmišlja. "On potvrđuje da su istinite knjige
prije njega objavljene", tj. potvrđuje što je tačno u nebeskim knjigama, a
negira ono što je izmišljeno i krivotvoreno, "…i sve objašnjava",
naredbe i zabrane, u vjerovanju, bogoslužju, međusobnim odnosima, vijestima o
prošlim narodima, uzimanju pouke iz tih događaja, bilo da je riječ o podršci
ili neprijateljstvu Allahovim poslanicima i svemu što iz toga proizlazi. Stoga
je Kur´an "...putokaz i milost narodu koji vjeruje", koji njihova
srca izvodi iz zablude na Pravi put i kojim traže milost Gospodara ljudi na
ovom i na budućem svijetu. Pa, molimo Allaha Velikog da nas učini od njih na
ovome i na budućem svijetu...!
Kraj skraćenog komentara poglavlja "Jusuf". Allahu
pripada zahvala, On je Dobročinitelj Svojim robovima i od Njega je zaštita.
____________________________________________________________
* Objavljena poslije sure Hud.
** 1., 2., 3., i 7. ajet su objavljeni u Medini.
[392] S Kur'anom i ovim Poslanikom Arapi su postali najčasniji
narod, kad su prihvatili Kur'an kao vodilju, a Poslanika za svoga vođu. Kada su
se, međutim, udaljili od njih, postali su plijen najnižih i najprljavijih
naroda, kao kazna na oba svijeta za napuštanje svojih najviših
vrijednosti.
[393] Kažem: to je tako kako bi svako odabrao da radi što hoće, a
zatim da bi svako bio nagrađen (ili kažnjen) po zasluzi, dobrim ili lošim. Jer,
svaki čovjek ima izbor koji mu je omogućio Allah, dželle šanuhu, vezano za sve
čime je zadužen, kako bi zaslužio nagradu ili kaznu.
[394] Rekao bih da je ovo istina, jer to dolikuje vjerovjesniku,
sinu vjerovjesnikovom, koji je, također, bio vjerovjesnik i sin vjerovjesnika i
časnom, sinu časnog, koji je, također, bio častan i sin časnog, tj. Jusufu
el-Siddiku, vjerovjesniku, sinu vjero -vjesnika Jakuba, a ovaj sin
vjerovjesnika Ishaka, a on sin vjerovjesnika Ibrahima, Allahovog prijatelja.
Ovo dolikuje njegovom časnom položaju, sallAllahu ‘alejhi we sellem, jer da
nije bilo jasnog Allahovog znaka, on bi je "poželio", ali pošto je
bio jasan znak, on je nije poželio.
[395] Što se tiče "jasnog znaka", koga je Jusuf vidio,
navode se različita mišljenja... Neki kažu da mu se ukazala slika njegovog oca
Jakuba, kako grize prst u ustima, drugi kažu da mu se, kad se približio
vratima, ukazao lik upravnika Egipta, treći, opet, kažu da je pogledao u plafon
na kome je pisalo: "Ne približavaj se bludu, jer to je razvrat i ružan
put!" Neki kažu da je vidio druge znakove i slično. Ono što ja mislim, a
Allah najbolje zna, pa ako sam u pravu - to je od Allaha, a ako griješim - to
je od mene, pa se kajem Allahu, a to je "jasni dokaz" u 22. ajetu ove
sure, koji glasi: "I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo: ta
Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine." Tj. pošto je Jusuf postao
punoljetan, Allah mu je dao mudrost i znanje, tj. poslanstvo. A to se desilo
prije nego ga je upravnikova žena pokušala zavesti, što se jasno vidi iz
konteksta ajeta u kome se navodi počast koju mu je Allah ukazao poslanstvom...
a prije ajeta u kome se navodi pokušaj zavođenja. Kada ga je, dakle, pokušala
zavesti, bio je vjerovjesnik; Allah mu je dao spoznaju o vjerovjesništvu i
stepenu ihsana/dobročinstva, tj. da iskazuje odanost Allahu kao da Ga očima
vidi, pa ako on Njega ne vidi, Allah njega sigurno vidi. Jasni znak je, dakle,
njegova spoznaja da je vjerovjesnik, da je potomak vjerovjesnika i da ga Allah
vidi u svim situacijama, što je iskazano na kraju ajeta "tako Mi
nagrađujemo one koji dobra djela čine." Zato joj je odmah i bez kolebanja
odgovorio: "Sačuvaj Bože!" Njegovo uvjerenje u stepenu ihsana
nije dalo prostora da je poželi. Pa gdje, kada i kako bi se mogla onda desiti
ta njegova želja...!? Jer on je bio smiren; uvjeren da ga Allah vidi i zna
njegove tajne i tihe šapate. "I on reče: "Sačuvaj Bože!" ...i
potrča prema vratima, bježeći od nje, ali ga ona sustiže i uhvati za košulju s
leđa, dok ih ne iznenadi dolazak njenog muža... Pa gdje je tu onda želja i
šejtansko došaptavanje ružnog, uz tako uzvišen stepen koji mogu imati samo
vjerovjesnici i njima slični? Tako, da nije vidio "jasni znak" od
svoga Gospodara, on bi je poželio, ali on je vidio jasni znak, pa je nije
poželio. Pošto je, dakle, bio jasan znak, otpala je želja. Allah Uzvišeni
najbolje zna. On je najbolji upućivač na ono što je ispravno.
[396] Iz konteksta ajeta br. 52 i 53 vidi se da on ukazuje da su
to riječi vladareve žene, ali to su riječi žene vjernice. Pa, da li je ona bila
to?! Ako to ona nije bila, onda je preče da je to govor Jusufa, a.s.
[397] Njegova strpljivost u iskušenju velikom kojim ga je iskušao
Allah, dželle šanuhu, ukazuje na čistotu i čednost njegove duše, ustezanje od
nemorala koji je od njega tražen i na njegov izlazak iz tih ogromnih iskušenja
čistog i neporočnog.
[398] Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, međutim,
kaže da se Allahovi poslanici sahranjuju tamo gdje su i umrli.
