"Tako mi zore",
/1/ "i deset noći" /2/ "i parnog i neparnog", /3/ "i
noći kada nastaje", /4/ "zar to pametnom zakletva nije?"/5/
"Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio”, /6/ "s Iremom,
posjednicima stupova", /7/ "kojima slični nisu stvoreni", /8/
"i Semud, koji su stijene u dolini klesali", /9/ "i Faraonom,
koji je vojsku imao", /10/ "koji su na zemlji zulum provodili",
/11/ "I smutnje na njoj umnožili", /12/ "pa je Gospodar tvoj bič
patnje na njih spustio", /13/ " Gospodar tvoj motri stalno."
/14/
"Tako mi zore", tj. tako mi svitanja. Ovdje se
naročito misli na zoru prvog dana Kurban bajrama." "...i deset
noći", tj. prvih deset noći mjeseca zul-hidžeta. Buhari u svom Sahihu od
Ibn Abbasa prenosi predanje koju pripisuje Poslaniku, a.s., (merfu‘), u kome se
kaže:/622/ "Nema dana u kojima je učinjeno dobro djelo Allahu draže, od
onih u zul-hidždžetu, tj. njegovih prvih deset dana." Upitali su: "I
od borbe na Allahovom putu?" rekao je: "I od borbe na Allahovom putu.
Jedino je bolji postupak čovjeka koji se uputi sa svojim životom i imetkom pa
izgubi i jedno i drugo." Imam Ahmed od Džabira prenosi da je Vjerovjesnik,
s.a.v.s., rekao: /623/
"Deset je deseti zul-hidže, (dan Kurban - bajrama),
neparni je dan Arefata, a parni prvi dan Kurban - bajrama, jer je on deseti dan
u mjesecu." "...i noći kad nestaje." Ibn-Abbas kaže: "Kad
odlazi." Neki drugi kažu: "Kad prolazi." Ikrime kaže da to
znači: "Tako mi noći boravka na Muzdelifi kad se zajedno klanjaju akšam i
jacija." Ibn Ebi-Hatim od Abdullaha ibn Amra prenosi da je čuo Muhammeda
ibn Ka’b el-Kuerzija da je u pogledu riječi Uzvišenog: ”...i noći kad
nestaje", rekao: "Požuri putniče, i nipošto ne dozvoli da zanoćiš, a
da zajedno ne klanjaš akšam i jaciju!" "...zar to pametnom zakletva
nije...?", tj. razumnom. Ovdje je za razumnog upotrijebljen izraz
"hidžr" jer razum sprečava čovjeka da se upušta u riječi i djela koja
mu, kao razumnom biću, ne dolikuju. Ovo je, istovremeno, i zakletva vremenom
obreda (ibadetima) i samim obredima poput hadža, namaza i slično, čime se bogobojazni
i Allahu pokorni robovi, približavaju. Nakon kazivanja o ovakvim robovima,
njihovoj pobožnosti i pokornosti, Uzvišeni kaže: "Zar ne znaš šta je
Gospodar tvoj sa Adom uradio?" Ovdje se radi o precima Ada, o prvim
pripadnicima Ada, potomcima Ad ibn Irema ibn Us ibn Sam ibn Nuh, a.s., kojima
je Uzvišeni poslao Huda, a.s., koga su u laž ugonili i prema njemu bili
neposlušni, pa ga je Allah, sa onima između njih koji su sa njim vjerovali,
spasio, a ostale uništio silovitim, ledenim vjetrom. O njima Allah iznosi
kazivanje u Kur‘anu časnom da bi iz njihovog stradanja pravovjerni uzeli pouku.
"...s Iremom posjednicima stupova." Ovo je dodatno objašnjenje o
narodu koji je kažnjen. Katade i Es-Suddi u vezi sa ovim kažu: "Irem je
porodica (dinastija) kraljevine Ada." Ovakvo mišljenje je dobro.
Riječi Uzvišenog: "...zatil-imad", tj. bili su
visokog rasta. Jedni kažu da imad znači kuće koje su gradili, drugi da su to
stupovi na kojima su građene te kuće. Bilo kako bilo, bilo ovo ili ono
mišljenje ispravno, jedno je sigurno - to je bio jedan od naroda (plemena) koji
se u Kur‘anu, zajedno sa Semudom, spominje na više mjesta, kao što je slučaj i
sa ovim poglavljem, a Allah, opet, najbolje zna... A nije riječ o narodu ili
kraju u kojem su živjeli. Na ovo skrećemo pažnju zato, da se ne bi obmanjivalo
pretjerivanjima u koja se, u opisu grada spomenutim pod imenom "... Irem
zatu-l-imad", u tumačenju ovog ajeta, upuštaju mnogi komentatori Kur'ana,
pa kažu da su njegovi blokovi bili zlatni i srebreni, a palate, kuće, vrtovi i
pijesak u njemu od dragog kamenja i bisera. Opsujući ovaj grad oni dalje kažu
da mu je zemlja bila od mošusa, da su se kroz njega razlijevale rijeke, da su
mu plodovi sami opadali, da su mu zidine, iako ih niko nije dozivao, niti im se
odazivao, same zviždale, te da se premještao s jednog mjesta na drugo, pa se
pojavljivao, čas u Šamu, čas u Jemenu, čas u Iraku, a čas na nekom drugom
mjestu. Sve su ovo priče i legende preuzete iz israilijata koje su izmišljali
bezbožnici da bi se ismijavali maloumnim ljudima koji im sve vjeruju.
Postoje i druge priče o ovom gradu o kojima nije potrebno
detaljnije govoriti, jer ništa što je u njima nije tačno. Ove i druge slične
priče o kojima govore mnogobrojni prevaranti koji tvrde da se pod zemljom
nalaze zlatni i srebrni mostovi, razni dragulji, drago kamenje, biseri i veliki
kamen mudrosti, ali se do njih, zbog raznih prepreka ne može doći, nemaju
nikakva osnova. Oni time samo obmanjuju naivne i maloumne da bi se dograbili
tuđeg bogatstva i trošili ga na razne opojne biljke i druge gluposti. Sigurno
je da su u zemljinoj utrobi pohranjeni ostaci i brojne riznice iz perioda
džahilijeta i islama i da je moguće da neko neka od njih otkrije, ali ono o
čemu ovi govore je čista laž i izmišljotina i nije ništa od toga što oni tvrde
tačno. Uzvišeni Allah je od svega toga čist i On upućuje na ono što je
ispravno. "...i Semudom koji je stijene u dolini klesao." Ibn-Abbas
kaže: "klesao i dubio", a Ibn-Ishak: "Bili su to Arapi koji su
strahovali u 'Vadi-l-Kura.'" U vezi sa riječima Uzvišenog: "...i
Faraonom posjednikom vojske", od Ibn-Abbasa prenosi se da je rekao:
"El-evtad ovdje znači vojnici koji su učvršćivali njegovu vlast."
Sabit el-Benani od Ebu-Rafia prenosi da je rekao:
"Faraon je prozvan vlasnikom kočića" "zato što je naredio da se
njegova žena koja je bila vjernica sveže za četiri šatorska kočića i da joj se
na leđa stavi veliko kamenje sve dok nije umrla." "...koji su na
Zemlji zulum provodili, i smutnje na njoj umnožili", tj. narodi Ad, Semud
i Faraonov narod bili su okrutni i neposlušni, čineći nered po Zemlji i
uznemiravajući ljude. "...pa je Gospodar tvoj bič patnje na njih
spustio", tj. na njih je s neba sručio kaznu koja se nije mogla od
nasilničkog naroda odvratiti. "Gospodar tvoj, zaista, motri stalno."
Ibn-Abbas kaže da to znači da On sve čuje i sve vidi, tj. motri Svoja stvorenja
što i kako rade i svakog nagrađuje ili kažnjava prema njegovu trudu. Svakome će
pravedno presuditi i svakog nagraditi, ili kazniti prema onome što je zaslužio.
Njemu nije svojstvena nepravda.
A čovjek, kada ga Gospodar njegov iskuša pa mu počast ukaže
i blagodatima ga obaspe, rekne: 'Gospodar moj mene je počastvovao!'" /15/
"A kad ga iskuša i opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: 'Gospodar
moj me je ponizio!'"/16/ "A nije tako! Vi pažnju siročetu ne
ukazujete", /17/ "i da se puki siromah nahrani - jedan drugoga ne
podstičete", /18/ "a nasljedstvo pohlepno jedete" /19/ "i
bogatstvo pretjerano volite."/20/
Uzvišeni Allah pobija uvjerenje nekih Svojih robova da im je
ukazao počast kada im da obilnu opskrbu, a da su poniženi kada im blagodati
uskrati, pa kaže: "A nije tako!", tj. nije tako kako vi mislite, jer
Allah daje imetak i onome koga voli i onome koga ne voli, kao što daje oskudicu
i onome koga voli i onome koga ne voli, nego se radi o pokornosti Allahu i u
jednom i u drugom slučaju, pa da, ako je bogat, Allahu još više zahvaljuje, a
ako je siromašan, strpljivo to podnosi, (pokorava se i čuva grijeha). "A
onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne
nada."(65:2-3) "Vi pažnju siročetu ne ukazujete." U ovim
riječima Uzvišenog je naredba da se prema siročetu lijepo postupa. Abdullah ibn
Mubarek od Ebu-Hurejrea prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: /624/
"Najbolja
muslimanska kuća je ona u kojoj se lijepo postupa prema siročetu, a najgora
muslimanska kuća je ona u kojoj se loše postupa prema siročetu." Zatim je
pokazao svoja dva prsta i rekao: /625/ "Ja i skrbnik siročeta ćemo u
Džennetu biti jedan do drugoga, ovako." Ebu-Davud od Sehl ibn Se’ida
prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ja i skrbnik siročeta
smo kao ova dva prsta u Džennetu, jedan do drugog", pokazavši kažiprst i
srednji prst.” "...i da se puki siromah nahrani - jedan drugog ne
podstičete", tj. jedni drugima ne naređujete da se bijednici i siromasi
paze i prema njima čini dobročinstvo. "...i nasljedstvo jedete."
Ovdje (El-miras) znači naslijedstvo "...pohlepno", tj. ne gledajući
je li dozvoljeno ili zabranjeno. "...i bogatstvo pretjerano volite",
tj. previše i prekomjerno.
"Uistinu! Kada se Zemlja u komadiće zdrobi", /21/
"i kada dođe Gospodar tvoj, a meleki budu sve red do reda", /22/
"i kada se tog Dana primakne Džehennem, tada će se čovjek sjetiti - a
rašta mu je sjećanje?!" /23/ "i reći: 'Kamo sreće da sam se za ovaj
život pripremio!'" /24/ "A Toga Dana niko neće kao On
kažnjavati", /25/ "i niko neće kao On u okove okivati." /26/
"A ti, o dušo smirena", /27/ "vrati se Gospodaru svome
zadovoljna, a i On tobom zadovoljan", /28/ "pa uđi među robove
Moje" /29/ "i uđi u Džennet Moj!" /30/
Govoreći o strahotama
Sudnjeg dana, Uzvišeni kaže: "Uistinu", tj. uistinu "...kada se
Zemlja u komadiće zdrobi", tj. kada se Zemlja i brda zaravnaju, a
stvorenja iz grobova pred Gospodara svoga ustanu. "...i kad dođe Gospodar
tvoj" da presudi, kako On hoće među Svojim stvorenjima, dok se meleki
ispred Njega budu postrojavali, sve red do reda. Muslim u svome Sahihu od Ibn
Mesuda u pogledu riječi Uzvišenog: "...i kad se tog Dana primakne
Džehennem" prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. rekao: /626/"Džehennem
će toga Dana biti primaknut (predočen) a imat će sedamdeset hiljada povodaca, a
svaki povodac će tegliti sedamdeset hiljada meleka." "...tada će se
čovjek sjetiti", tj. svojih djela koja je ranije i kasnije činio.
"...a rašta mu je sjećanje?!", tj. kako mu može tada sjećanje
koristiti? "...i reći: 'Kamo sreće da sam se za ovaj život
pripremio!'", tj. ako je bio grješnik, pokajat će se zbog učinjenih
grijeha, i zažaliti što nije bio još pokorniji, ako bude pokoran.
U tom smislu Ahmed od Muhammeda ibn Umreta prenosi da je
Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /627/ "Kad bi neko od kako ga majka
rodi pa do smrti proveo na sedždi u pokornosti Allahu, učinilo bi mu se na
Sudnjem danu da je to malo i poželio bi vratiti se na ovaj svijet da bi još
više zaradio nagrade." "Toga Dana niko neće kao On kažnjavati",
tj. niko od Allaha neće strožije kažnjavati one koji su bili nepokorni
"...i niko neće kao On u okove ukivati", tj. niko od zebanija neće
teže i jače okivati one koji budu poricali svoga Uzvišenog Gospodara. Ovako će
se postupati sa nepravednim i griješnim stvorenjima, dok će se čistim, smirenim
dušama istrajnim na Istini reći: "A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru
svome zadovoljna", tj. vrati se u Njegovu blizinu i nagradi u Njegovu
Džennetu, zadovoljna u sebi", " ...a i", "On tobom
zadovoljan", tj. ti zadovoljna Njim i On zadovoljan tobom. "...pa uđi
među robove Moje", tj. zajedno s njima "...i uđi u Džennet Moj!"
Ovo će biti rečeno dva puta; na samrti i na Sudnjem danu, kao što meleki donose
radosnu vijest vjernicima kad umiru i kad budu proživljeni iz svojih grobova.
Hafiz ibn‘ Askir u biografiji Revahe bint Ebi-Amra el-Evzaija prenosi da je
Ebu-‘Umame pričao da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nekom čovjeku rekao:/628/
"Reci: 'Gospodaru moj, molim Te da moja duša s Tobom bude smirena, da
vjeruje u susret s Tobom, da bude zadovoljna s Tvojim određenjem i zadovoljna s
Tvojom nagradom!'"
