"O vjernici! Ne
uzimajte Moje neprijatelje i svoje neprijatelje za prijatelje, ljubav im
darivajući, a oni poriču Istinu koja došla je vama, i izgone Poslanika i vas
zato što vjerujete u Allaha, vašega Gospodara, ako ste već izišli radi džihada
na Putu Mojemu i tražeći zadovoljstvo Moje, a vi njima ljubav tajno iskazujete,
a Ja najbolje znam što vi skrivate i što obznanjujete. A ko to od vas bude
činio, pa - taj je zalutao s Pravog puta." /1/ "Ako vas se oni
domognu, bit će neprijatelji vaši i pružit će prema vama, u zloj namjeri, ruke
svoje i jezičine svoje, i jedva će dočekati da postanete nevjernici." /2/
"Ni rodbina vaša ni djeca vaša neće biti od koristi, na Sudnjem danu On će
vas razdvojiti, a Allah dobro vidi ono što radite." /3/
Povod objave početka ove plemenite sure bio je slučaj
Hatib-Belte'a. Ovaj je Hatib bio muhadžir i učestvovao je u Bici na Bedru. U
Meki je ostavio djecu i imetak, a sam nije pripadao plemenu Kurejš, nego je bio
saveznik Osmanov. Kada se Allahov Poslanik, s.a.v.s., odlučio na osvajanje
Meke, pošto su njeni stanovnici prekinuli ugovor, naredio je muslimanima da se
pripremaju za taj pohod. Tom prilikom molio je Allaha, dž.š.: (398) "Allahu
moj, ne dozvoli da čuju išta o nama." Međutim, Hatib je upravo ovo
nakanio. Napisao je pismo i poslao ga po ženi Kurejšijki stanovnicima Meke
dajući im do znanja kakav je pohod odlučio poduzeti Poslanik, s.a.v.s., da bi
time dobio zaštitu kod Kurejšija. Allah, dž.š., upoznao je s tim Svoga
Poslanika, s.a.v.s., uslišavajući njegovu dovu. Pa je Poslanik, s.a.v.s.,
poslao za tom ženom svoje ashabe i uzeli su pismo od nje. Ovo je jasno i hadis
je vjerodostojan. U drugom predanju koje bilježi Imam Ahmed od Alije, r.a.,
kaže se: (399) "Poslao nas je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na put: mene,
Ez-Zubejra i El-Mikdada, rekavši nam: 'Idite do bašče Hah, u njoj ćete naći
ženu po imenu Za'ina, koja nosi pismo.
Uzmite ga od nje.' Pa smo pošli hitajući na našim konjima
dok ne dođosmo do bašče. Tu nađosmo ženu i zatražismo od nje da nam da pismo, a
ona reče: 'Nemam nikakvo pismo.' 'Ili ćeš nam dati pismo, ili ćeš skinuti
odjeću!' Pa je izvadila pismo iz svojih pletenica, mi ga uzesmo i donesosmo ga
Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.; kad ono bijaše od Hatiba ibn Ebi-Belte'a za
idolopoklonike u Meki, sa saopćenjem nekih namjera Allahovog Poslanika,
s.a.v.s. Resulullah, s.a.v.s., tada reče: 'Što je ovo, Hatibe?' -'Ne požuruj sa
mnom. Ja sam se nekad priključio Kurejšijama, a sam nisam Kurejšija. Neki
muhadžiri, koji su sada s tobom, imali su rođake koji su štitili njihove
porodice u Meki. Ja sam želio, pošto me je mimoišlo to, da budem vezan za njih,
da time dobijem zaštitu za svoju porodicu.
To nisam učinio kao vid nevjerovanja, ili otpadništva od
svoje vjere, niti stoga što želim da uznevjerujem nakon što sam musliman
postao.' Allahov Poslanik, s.a.v.s., tada reče: ' Doista vam je istinu rekao.'
Omer, r.a., usprotivi se: 'Dozvoli mi da posiječem ovog licemjera.' Poslanik reče:
'On je učestvovao na Bedru, a šta znaš, možda je Allah, dž.š., nadzirao
učesnike Bedra i tada im rekao: 'Radite što hoćete, Ja sam vam oprostio.'"
Na ovaj način navode ga i ostali sastavljači kutubus - sitte izuzev Ibn-Madžea
različitim predanjima, a El-Buhari u poglavlju "El-Megazi" dodaje još
i ovo: Pa je Allah, dž.š., objavio suru: "O vjernici, s Mojim i svojim
neprijateljima ne prijateljujte." U El-Buharijevom navodu kaže se i ovo:
"…pa zasuziše oči Omerove i on reče: 'Allah i Njegov Poslanik najbolje
znaju!'" U predanju, pak, Ibn Ebi -Hatimovom od Alije, r.a., kaže se:
Allahov Poslanik, s.a.v.s., tada reče: (400) "Istinu je govorio Hatib, pa
mu se obraćajte samo lijepim riječima." "O vjernici, ne uzimajte Moje
neprijatelje i svoje neprijatelje za prijatelje, ljubav im darivajućI, a oni
poriču istinu koja došla je vama", tj. istinu poriču idolopoklonici i
nevjernici, koji su ratovali protiv Allaha, dž.š., Njegova Poslanika, s.a.v.s.,
i pravovjernih, pa je Allah, dž.š., odredio da se ima neprijateljski odnos
prema njima, kao što na drugom mjestu kaže: "Neka vjernici ne uzimaju za
prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini - Allah neće
štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas opominje
Sobom…" (3:28) Allahov Poslanik, s.a.v.s., zbog toga je prihvatio Hatibovu
ispriku kada je on spomenuo da je to učinio samo da bi polaskao Kurejšijama,
jer su mu kod njih bili djeca i imetak. Imam Ahmed navodi Huzejfine riječi:
(401)
" Allahov Poslanik, s.a.v.s., naveo nam je primjere;
jedan, tri, pet, sedam, devet, jedanaest. Pa je od tih ispričao samo jedan, a
ostale je izostavio: Jedan narod je bio slab i siromašan i napao ih je drugi
pun oholosti i neprijateljstva. Allah, dž.š., potpomagao je nemoćne, ali se oni
prepustiše neprijatelju. Oni ih iskorišćavaše i u potpunosti sebi potčiniše.
Time oni izazvaše Allahov gnjev protiv sebe do dana Sučeljenja." "I
izgone Poslanika i vas…" Ovaj dio ajeta, kao i prethodni podstrekavaju na
neprijateljstvo prema njima i nesklapanje s njima bilo kakvih prijateljskih
veza, jer su oni prognali Poslanika i njegove ashabe iz svoje sredine prezirući
njihovo očitovanje Allahove jednoće i isključivo obožavanje Jedinog Allaha. U
vezi s ovim Allah, dž.š., kaže: "…a svetili su im se samo zato što su Allaha,
Silnoga i hvale dostojnog, vjerovali." (85:8) "Onima koji su ni krivi
ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: 'Gospodar naš je
Allah.'" (22:40) "Ako ste već izišli radi džihada na Putu Mojemu i
tražeći zadovoljstvo Moje", tj. ako ste takvi, ne uzimajte ih za
prijatelje. Ako ste pošli da se borite na Mome putu želeći steći naklonost Moju
- ne prijateljujte sa Mojim i vašim neprijateljima koji su vas prognali iz
vaših domova, lišili vaše imovine samo iz mržnje prema vama i prezira prema
vašoj vjeri,
"…a vi njima
ljubav tajno iskazujete, a Ja najbolje znam šta vi skrivate i šta
obznanjujete", tj. ono što prakticirate. Ja znam vaše tajno i javno
djelovanje i nutrinu vašu. "A ko to bude od vas činio, pa taj je zalutao s
Pravog puta. Ako vas se oni domognu, bit će neprijatelji vaši i pružit će prema
vama, u zloj namjeri, ruke svoje i jezičine svoje", tj. ako vas se
dočepaju nakon što su se bojali da im kakvo zlo ne nanesete, osjetit ćete to
zlo kroz njihove riječi i djela "…i jedva će dočekati da postanete
nevjernici", tj. žude da ne postignete dobro. Tu se upravo ogleda njihovo
tajno i javno neprijateljstvo, pa kako da prijateljujete sa ovakvima?! Ovo je,
također, podsticanje na neprijateljstvo protiv njih. "Ni rodbina vaša ni
djeca vaša neće vam biti od koristi, na Sudnjem danu On će vas razdvojiti; a
Allah dobro vidi ono što radite", tj. vaša rodbina ne može vam od koristi
biti pred Allahom, ako vam On hoće zlo. Njihovim uslugama nećete se moći
okoristiti, ako ste njima udovoljavali onim čime ste Allaha srdili. Ko se
saglasi s tim da mu porodica ne vjeruje samo da bi im time na volju učinio, on
je propao, sve izgubio i uništen je njegov trud.
U tom slučaju mu rodbinska veza s bilo kim neće koristiti,
pa makar rodbinski bio vezan s nekim od vjernika. Imam Ahmed navodi da je Enes,
r.a., rekao: (402) "Pitao je neki čovjek: 'Allahov Poslaniče, gdje je moj
otac?' 'U Džehennemu.' Pa pošto je čovjek pošao, Poslanik ga zovnu i reče mu:
'I moj i tvoj otac su, doista, u Džehennemu.'" (Prenose ga Muslim i
Ebu-Davud od Hammada b. Seleme)
"Bio vam je
dobar uzor u Ibrahimu i u onima koji su s njim kad su narodu svome rekli: Mi s
vama nemamo ništa, a ni sa onim što vi, umjesto Allaha, obožavate, mi vas se
odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će se između nas stalno javljati sve dok
ne budete u Allaha, Njega Jedinog, vjerovali!" - ne i u Ibrahimovim
riječima ocu svome: "Ja ću se moliti da ti se oprosti, ali te ne mogu od
Allaha odbraniti." "Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se
obraćamo i Tebi ćemo se vratiti."/4/ "Ne dopusti, Gospodaru naš, da
nas nevjernicima staviš u iskušenje i oprosti nam, Gospodaru naš! Ti si,
zaista, Silni i Mudri." /5/ " Bio vam je u njima dobar uzor - onima
koji se nadaju Allahu i onome svijetu. A onaj koji se okrene - pa, Allah, zaista,
nije ni o kom ovisan i On je jedini hvale dostojan."/6/
Allah, dž.š., Svojim pravovjernim robovima, kojima je
naredio neprijateljski odnos spram nevjernika i odricanje od njih, kaže:
"Bio vam je dobar uzor u Ibrahimu i u onima koji su s njim", tj.
njegovim sljedbenicima koji su vjerovali s njim. "…kad su narodu svome
rekli: 'Mi sa vama nemamo ništa, a ni sa onima što vi , umjesto Allaha,
obožavate; mi vas se odričemo'", tj. vaše vjere i vašeg životnog puta,
"i neprijateljstvo i mržnja će se između nas stalno javljati…", tj.
neprijateljstvo i mržnja izmedju nas sada su ispoljene i trajat će sve dok ne
vjerujete. Mi ćemo vas se uvijek odricati i uvijek prezirati." "…sve
dok ne budete u Allaha, Jedinog, vjerovali", tj. sve dok ne posvjedočite da
je Allah Jedan, i dok samo Njega ne budete obožavali, nikoga Mu kao druga ne
pripisujući.
Također, dok ne odbacite sve kipove i takmace koje uz Njega
obožavate. "…ne i u Ibrahimovim riječima ocu svome: 'Ja ću se moliti da ti
se oprosti'", tj. vi u Ibrahimu, njegovu narodu imate divan uzor koji ćete
oponašati, osim u Ibrahimovom traženju oprosta grijeha svome ocu, što je samo
rezultat obećanja koje je on svome ocu dao. Ali kada mu je postalo jasno da je
on Allahov neprijatelj, Ibrahim ga se odrekao. Zbog toga su neki pravovjerni
upućivali dove za svoje očeve koji su umrli kao idolopoklonici, i tražili
oprosta za njihove grijehe, govoreći da je i sam Ibrahim, a.s., tražio oprosta
za grijehe svoga oca. "Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole
oprosta za mnogobošce, makar im bili rod najbliži, kad im je jasno da će oni
stanovnici u Džehennemu biti." "A što je Ibrahim tražio oprosta za
svoga oca bilo je samo zbog obećanja koje mu je dao. A čim mu je bilo jasno da
je on Allahov neprijatelj, on ga se odrekao. Ibrahim je doista bio pun
sažaljenja i obazriv."(9:113-114)
Potom Uzvišeni saopćava riječi Ibrahimove i onih koji su
bili s njim kada su napustili svoj narod i kada su ih se odrekli, a pribjegli
Allahu, dž.š., i skrušeno Mu se obratili: "Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo
i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti", tj. predajemo sve naše odluke
Tebi i u potpunosti ih Tebi prepuštamo. Kod Tebe je naš kraj na budućem svijetu
na mjestu Povratka: "Ne dopusti, Gospodaru naš, da nas nevjernicima staviš
u iskušenje", tj. nemoj ih potpomoći protiv nas pa da nas time dovedu u
iskušenje, jer će smatrati da su potpomognuti zbog istine koju zagovaraju. Ovo
je mišljenje odobrio Ibn Džerir, a od Ibn-Abbasa prenosi se da je rekao:
"Nemoj dozvoliti da zavladaju nama pa da nas stavljaju u iskušenje."
"...i oprosti nam, Gospodaru naš! Ti si, zaista, Silni i Mudri", tj.
prikrij grijehe naše od drugih, i oprosti one koji su između nas i Tebe.
"Ti si, zaista, Silni", tj. nema štete onom ko zatraži utočište u
Tvom okrilju. "I Mudri", u Svojim riječima, djelima, zakonodavstvu i
odredbi, a potom kaže: "Bio vam je u njima dobar uzor - onima koji se
nadaju Allahu i onome svijetu."
Ovaj je ajet potvrda onoga što je ranije rečeno, a izuzima
se iz gornjeg navoda ono o čemu je, također, raspravljano, tj. izuzima se ono
što je Ibrahim molio za svog oca. Uzor, koji je ovdje potvrđen, jeste onaj prvi
koji se spominje, a to je da su Ibrahim i oni s njim obožavali samo Allaha.
"…onima koji se nadaju Allahu i onome svijetu." Ovo je podstrekivanje
svakog onog koji vjeruje u Allaha i mjesto Povratka, na prihvatanje spomenutog
uzora. " A onaj ko se okrene", tj. odrekne se onoga što mu je Allah
naredio "…pa, Allah, zaista, nije ni o kom ovisan i On je jedini hvale
dostojan!", kao što na drugom mjestu kaže: "Ako budete nezahvalni, i
vi i svi drugi na Zemlji - pa, Allah, doista, ni o kom nije ovisan i On je
jedini hvale dostojan." (14:8) Ibn-Abbas smatra da se pod pojmom el-ganijj
(ni o kom ovisni) misli na Onog Ko je savršen u Svojoj neovisnosti, a to je
Allah. To je Njegova osobina, koja je samo Njemu svojstvena. Nema Mu dostojnoga
i niko nije kao On, neka je slavljen Allah, Jedini, Onaj Koji sve nadvladava.
Pojam el-hamid podrazumijeva Onog Koji je jedino dostojan da Ga Njegova
stvorenja hvale, tj. On je hvale dostojan za sve Svoje riječi i djela, nema
boga mimo Njega, niti Gospodara osim Njega.
"Allah će
sigurno uspostaviti ljubav između vas i onih s kojima ste u zavadi; Allah je
svemoćan; Allah mnogo prašta i On je Milostiv." /7/ "Allah vam ne
zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju
protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone - Allah, zaista,
voli one koji su pravični", /8/ "Ali vam zabranjuje da prijateljujete
s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i
koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine
nepravdu." /9/
Nakon što je Svojim pravovjernim robovima naredio da imaju
neprijateljski stav prema nevjernicima, Allah, dž.š., kaže: "Allah će
sigurno uspostaviti ljubav između vas i onih s kojima ste u zavadi", tj.
ljubav nakon mržnje, prisnost nakon nepodnošljivosti "Allah je
svemoćan", tj. da sastavi međusobno odbijajuće stvari, pa da učini srca
prisnim nakon neprijateljstva i da ih udruži, kao što Allah, dž.š., iskazujući
ukazanu milost ensarijama, kaže: "I sjetite se Allahove milosti prema vama
kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste
postali, milošću Njegovom, prijatelji" (3:103), ili kao što im je rekao
Vjerovjesnik, s.a.v.s.: (403)
"Zar vas ne nađoh u zabludi, pa vas Allah preko mene
uputi; bili ste razjedinjeni, pa vas preko mene Allah sjedini."
"Allah mnogo prašta i On je Milostiv", tj. oprostit će nevjernicima
ako se pokaju Svome Gospodaru za nevjerovanje i Njemu se predaju. "Allah
vam ne zabranjuje da onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz
zavičaja vašeg ne izgone", tj. koji ne pomažu na vašem izgonjenju, odnosno
Allah vam ne zabranjuje da dobro činite nevjernicima koji ne ratuju protiv vas zbog
vjere, tj. njihovim ženama i slabima "…činite dobro …", tj. da im
činite dobročinstvo, "I da budete pravedni", tj. da nepravdu ne
činite. "Allah, zaista, voli one koji su pravični." Imam Ahmed
bilježi da je Esma bint Ebi Bekr, r.a., rekla: (404) "Došla je moja majka,
idolopoklonka iz Meke u vrijeme kada su Kurejšije sklopile mir sa muslimanima,
a ja otiđoh do Vjerovjesnika, s.a.v.s., i upitah ga: 'Allahov Poslaniče, moja
majka je stigla do nas, a ona žudi da nas vidi, pa hoću li joj otići?' A on joj
reče: 'Da, otiđi svojoj majci!'" (Navode ga Buhari i Muslim) "Allah,
zaista, voli one koji su pravični", kao što je navedeno u vjerodostojnom
hadisu: (405)
"Pravedni će biti na svijetlim minberima na desnoj
strani Arša, a to su oni koji su bili pravični u svojim presudama, prema
porodici i onima koji su pod njihovim nadzorom." "…ali vam zabranjuje
da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere, i koji vas iz
zavičaja vašeg izgone, i koji pomažu da budete prognani", tj. zabranjuje
vam Allah, dž.š., samo da prijateljujete s onima koji prema vama ispoljavaju
neprijateljstvo, pa ratuju protiv vas, protjeruju vas i drugima pomažu da vas
protjeraju. Allah vam zabranjuje da prijateljujete s njima, odnosno On vam
naređuje da prema njima imate neprijateljski stav, a potom potvrdjuje prijetnju
onima koji su prijatelji s njima: "Oni koji s njima prijateljuju, sami
sebi čine nepravdu", ili kao što je rekao Uzvišeni: "O vjernici, ne
uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici: A njihov
je i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah, uistinu, neće
ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine." (5:51)
"O vjernici, kad
vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, a Allah dobro zna kakvo je
vjerovanje njihovo, pa ako se uvjerite da su vjernice, onda ih ne vraćajte
nevjernicima; one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni; a njima
podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kad im
vjenčane darove njihove date. U braku mnogoboške ne zadržavajte! Tražite ono
što ste potrošili, a neka i oni traže ono što su potrošili! To je Allahov sud,
On sudi među vama, a Allah sve zna i mudar je." /10/ "A ako neka od
žena vaših nevjernicima umakne, i ako vi poslije ( u borbi ) plijen zarobite,
onda onima čije su žene umakle vjenčane darove koje su im dali namirite. I
bojte se Allaha, u Koga vjerujete!"/11/
U suri "El-Feth" pojašnjeno je pitanje sklapanja
primirja između Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i nevjernika plemena Kurejš, u
kome se između ostalog kaže: (406) "Svakog čovjeka, pa makar bio tvoje
vjere, koji ti dođe od nas, nama ćeš povratiti", a u drugom predanju se
kaže: "Svakog onog ko ti od nas dođe, pa makar bio tvoje vjere, nama ćeš
povratiti." Ovo je stav 'Urve, Ed-Dahhaka, Abdurrahmana b. Zejda,
Ez-Zuhrija, Mukatila b. Hajjana i Es-Suddija pa na osnovu ovog predanja može se
reći da ovaj ajet sužava značenje hadisa. Ovo je jedan od najljepših primjera
za to, a po shvatanju nekih znanstvenika prve generacije ovaj ajet je
derogirajući. Doista je Allah Uzvišeni naredio Svojim pravovjernim robovima,
kada im dođu muhadžirke, da ih ispitaju. Ako se uvjere da su pravovjerne, da ih
ne vraćaju nevjernicima, jer one nisu dozvoljene njima, niti su oni dopušteni
muminkama. U djelu El-Musnedu el-kebir spomenuli smo riječi Abdullaha b.
Ebi-Ahmeda u kojima se kaže: (407)
"Učinila je
hidžru Ummu - Kulsum b. 'Ukbe b. Ebi Mu'ajt, pa su njena braća Ammare i
El-Velid došli Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., te su ga uvjeravali da im je
vrati. Međutim, Allah je, dž.š., iz ugovora izmedju Poslanika i idoplopoklonika
izuzeo žene, te im je zabranio da ih vrate idolopoklonicima. Tada je Allah,
dž.š., objavio ajet o provjeravanju žena." Ibn-Džerir prenosi od Ebu -
Nasra el- Esedija da je rekao: "Upitan je Ibn-Abbas: 'Kako je Allahov
Poslanik, s.a.v.s., provjeravao žene?' On reče: Postavljao bi im sljedeća
pitanja: (408) 'Allaha ti, da li si napustila Meku iz mržnje prema mužu? Tako
ti Allaha, jesi li došla ovamo samo iz želje da se preseliš iz grada u grad?
Ili si, Allaha ti, izišla iz Meke da bi zadobila štogod od ovosvjetskih
koristi? Tako ti Allaha, da li te je na to navela ljubav prema Allahu i Njegovu
Poslaniku?'" "Pa ako se uvjerite da su vjernice, onda ih ne vraćajte
nevjernicima." U ovim je riječima dokaz da se postojanje imana može, sa
sigurnošću, uvidjeti, "One njima nisu dopuštene, niti su oni njima
dopušteni." Ovim ajetom muslimanke su postale zabranjene idolopoklonicima,
nakon što su im od početka pojave islama bile dozvoljene. U vezi s ovim je
slučaj Ebu el-Asa b. er-Rebia, supruga Vjerovjesnikove, s.a.v.s., kćerke,
Zejnebe, r.a.
Ona je bila muslimanka, a on u vjeri svoga naroda. Kada je
pao u ropstvo nakon Bitke ne Bedru, Zejneba je poslala, kao otkupninu za njega,
svoju ogrlicu koja je ranije pripadala Hatidži, r.a. Pa kada ju je uočio
Allahov Poslanik, s.a.v.s., vrlo se raznježio i tada reče ashabima: (409)
"Ako joj mislite pustiti zarobljenika, učinite to!" Nakon ovoga to
ashabi i učiniše te ga Allahov Poslanik, s.a.v.s., pusti s tim da mu kćerku
pošalje. Svoje obećanje je ispunio poslavši je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.,
sa Zejdom b. Harisom, r.a. Tako je boravila u Medini dvije godine nakon Bitke
na Bedru sve dok njen suprug, Ebu el-As ibn Rebia nije, osme godine po Hidžri,
primio islam. Tada ju je Poslanik, s.a.v.s., vratio na osnovu prvog vjenčanja i
nije zahtijevao novi vjenčani dar. Imam Ahmed navodi Ibn-Abbasove riječi: (410)
"Allahov Poslanik, s.a.v.s., vratio je svoju kćerku Zejnebu Ebu el-Asu, i
ona je učinila hidžru prije nego što je on primio islam, nakon šest godina od
prvog sklapanja braka, i to nije zahtijevalo nove svjedoke, niti vjenčani dar.
Hadis, pak, koji prenosi Omer ibn Šuajb od svog oca, a on od svog djeda: (411)
"da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., vratio svoju kćerku Zejnebu Ebu el-Asu
uz novi mehr i novo sklapanje braka", imam Ahmed smatra slabim i dr., a Allah
najbolje zna. "A njima podajte ono što su potrošili", tj. muževima
muhadžirki, koji su idolopoklonici. "Platite im vjenčane darove koje su
oni svojim ženama darovali." "Nije vam grijeh da se njima ženite kad
im vjenčane darove njihove date", tj. kada im dadnete mehr, sklapajte
brakove s njima, tj. ženite ih uz ispunjenje uvjeta, kao što je istek
poslijebračnog pričeka, postojanje zastupnika i dr."
"U braku mnogoboške ne zadržavajte!" Ovo je
Allahova, dž.š., zabrana sklapanja braka pravovjernim, Svojim robovima sa
idolopoklonkinjama i nastavljanja bračnog života s njima. U vjerodostojnom
hadisu kaže se: (412) "da su Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., kada je
sklopio ugovor s nevjernicima plemena Kurejš na Hudejbiji, došle pravovjerne,
pa je Allah, dž.š., objavio: "O vjernici, kad vam vjernice kao muhadžirke
dođu" - do riječi - "U braku mnogoboške ne zadržavajte!" Tada je
Omer ibn el-Hattab pustio dvije supruge, jednom se oženio Muavija ibn Ebu
Sufjan, a drugom Safvan ibn Umejje. "Tražite ono što ste potrošili, a neka
i oni traže ono što su potrošili!", tj. tražite ono što ste potrošili na
vaše žene koje su otišle nevjernicima, ako su otišle; a neka i oni traže ono
što su potrošili na svoje žene koje su prebjegle muslimanima "To je
Allahov sud, On sudi među vama", tj. u sklapanju primirja u izuzimanju
žena iz njega. Sve ovo je Allahov sud kojim sudi među Svojim stvorenjima.
"A Allah sve zna i mudar je", tj. zna u potpunosti ono što će
donijeti mir Njegovim robovima i Mudar je u tome, a potom kaže: "A ako
neka od žena vaših nevjernicima umakne, i ako vi, poslije, (u borbi) plijen
zarobite, onda onima čije su žene umakle - vjenčane darove, koje su im dali,
namirite."
El - Avfi prenosi da
je Ibn-Abbas rekao: "Ako bi se supruga muhadžira priključila nevjernicima,
Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio bi da mu se iz ratnog plijena da onoliko
koliko joj je dao za vjenčani dar." Isti je stav Mudžahida. "…i ako
vi poslije (u borbi) plijen zarobite", tj. ako zarobite ratnog plijena od
Kurejšija ili drugih, "Onda onima čije su žene umakle - vjenčane darove
koje su im dali namirite", odnosno isti iznos mehra.
"O
Vjerovjesniče, kada ti dođu vjernice da ti polože prisegu: da neće Allahu
nikoga ravnim smatrati, i da neće krasti, i da neće muževima tuđu djecu
podmetati, i da ti neće ni u čemu, što je dobro, poslušnost odricati, ti
prisegu njihovu prihvati i moli Allaha da ti oprosti; Allah, zaista, mnogo
prašta, i On je milostiv." /12/
El-Buhari bilježi od Aiše, r.a.: (413) da je Allahov
Poslanik, s.a.v.s., provjeravao muhadžire ovim ajetom: "O
Vjerovjesniče" - do riječi - "Allah, zaista, mnogo prašta, i On je
milostiv." Aiša, r.a., dalje kaže: "Pa koja bi pravovjerna prihvatila
ovaj uvjet, Allahov bi joj Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Prihvatio sam tvoju
prisegu', i to bi učinio samo riječima, a nije, Allaha mi, njegova ruka dotakla
nikada ženskih ruku pri prisegi. Njihove prisege prihvatio bi samo riječima:
'Prihvatio sam tvoju prisegu.'" Ovo je Buharijin navod. Između ostalih,
Imam Ahmed navodi hadis od 'Umejme b. Rekike: (414) " Pitali smo ga:
'Allahov Poslaniče, zar se nećeš rukovati s nama?' 'Ja se ne rukujem sa ženama,
a moje riječi upućene jednoj ženi, upućene su stotinama žena.'" (Sened
hadisa je vjerodostojan.) Imam Ahmed prenosi od Omera ibn Šuajba, on od svog
oca, a on od svog djeda, da je rekao: (415)
"Došla je Umejma
bintu Rekika Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., dajući mu prisegu na islam, pa joj
on reče: 'Tražit ću prisegu od tebe da nećeš Allahu ništa pridruživati, krasti,
blud činiti, dijete svoje ubiti, mužu tuđu djecu podmetati, naricati, niti se
otkrivati kao u rano pagansko doba.'" Imam Ahmed bilježi riječi 'Ubade ibn
es-Samita u kojima se kaže: (416) "Sjedismo kod Allahovog Poslanika,
s.a.v.s., pa nam on reče: ' Dajte mi prisegu da nećete Allahu, dž.š., ništa pridruživati,
da nećete krasti, blud činiti, niti svoju djecu ubijati' - pa nam je naveo ajet
koji se odnosi na žene, a to je ajet: "…kada ti dođu vjernice", pa ko
ispuni tu prisegu, njegovu nagradu Allah na Sebe kao obavezu uzima. Ko učini
nešto od gore navedenog, pa bude kažnjen za to, to mu je iskupljenje od
ahiretske kazne. A ko učini nešto od spomenutog pa mu to Allah prikrije, on je
u Allahovoj volji; ako hoće - oprostit će mu, a ako hoće kaznit će ga."
(Navode ga El-Buhari i Muslim u svojim Sahihama.) Imam Ahmed citira Aišu bint
Kudamu bint Ma'zun da je rekla: (417) "Ja sam bila sa svojom majkom Raitom
bintu Sufjan el-Huzaijjom, kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s., tražio prisegu od
žena, riječima: 'Tražim prisegu od vas da nećete s Allahom, dž.š., ništa poistovjećivati,
da nećete krasti, blud činiti, ubijati svoju, niti svojim muževima podmetati
tuđu djecu, niti mi neposlušne biti, shodno vašim mogućnostima u onome što je
općepoznato dobro.' One rekoše: 'Da, dajemo prisegu.' Pa su one govorile da
daju prisegu, a i ja s njima, a moja majka meni reče: 'Kćerkice, reci
"da" ', a ja sam već govorila kao što su i one već govorile."
El-Buhari bilježi od
Ummu - Atijje da je rekla: (418) "Zabranio nam je naricanje, pa je jedna
žena stisla šaku i rekla: 'Jedna me je žena usrećila, pa je želim nagraditi.'
Allahov Poslanik, s.a.v.s., ništa joj ne reče, a ona ode i vrati se i dade mu
prisegu." (Prenosi ga i Muslim.) Ibn Ebi-Hatim prenosi da je Aiša, r.a.,
rekla: (419) "Došla je Hind bint 'Utbe Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da
bi mu dala prisegu, a on pogleda u njenu ruku i naredi joj: 'Idi i preboji
svoju ruku!' Otišla je i oknila svoju ruku, a potom je došla, rekavši: ' Dajem
ti prisegu da Allahu, dž.š., neću ništa pridruživati', pa mu je dala prisegu, a
na ruci su joj bile dvije zlatne narukvice, a onda reče: 'Šta kažeš o ovim
narukvicama? ' 'To su žarke džehenemske vatre." "O Vjerovjesniče,
kada ti dođu vjernice da ti polože prisegu", tj. koje ti od njih dođu
dajući ti prisegu na ove uvjete, ti im zatraži prisegu da Allahu, dž.š., ništa
ne pripisuju i da ne kradu imetak tuđinaca. Međutim, ako je suprug škrt u
davanju na njeno izdržavanje, ona ima pravo uzimati iz njegove imovine u
razumnoj mjeri, onoliko koliko je uobičajno kod sličnih porodica, i bez njegova
znanja, postupajući tako po hadisu Hinde bint 'Utbe koja kaže: (420)
"Allahov Poslaniče, Ebu-Sufijan je škrt i ne daje dovoljno ni meni ni
djeci da se prehranimo. 'Da li sam onda grješna ako uzmem iz njegove imovine,
bez njegova saznanja?' Allahov Poslanik, s.a.v.s., tada reče: 'Uzmi iz njegove
imovine pravično onoliko koliko će biti dovoljno tebi i tvojoj djeci.'"
(Bilježe hadis El- Buhari i Muslim u Sahihima.) "…i da neće
bludničiti."
Ovo je poput Allahovih, dž.š., riječi: "…i što dalje od
bluda, jer je to razvrat, kako je to ružan put!"(17:32) "…i da neće
djecu svoju ubijati." Ovo podrazumijeva ubojstvo djece nakon rođenja, kao
što su predislamski Arapi ubijali svoju djecu bojeći se siromaštva, ali
obuhvaća i ubijanje djeteta u majčinoj utrobi, što prakticiraju neke bezumne
žene, abortirajući, da ne bi ostale trudne, zbog ništavnih razloga i dr.
Ibn-Abbas smatra da se pod ovim misli da neće pripisivati tuđu djecu svojim
muževima. Isto tvrdi Mukatil, a to potvrđuje hadis koji citira Ebu-Davud od
Ebu-Hurejrea: (421) "da je on čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako
govori po objavljivanju ajeta o međusobnom prizivanju prokletstva supružnika:
'Svaka žena koja u neki narod uvede nekog ko mu ne pripada, Allahove pažnje
neće imati i Allah je neće uvesti u Džennet. A svaki muškarac koji porekne
svoje dijete, a ne gleda u njega - Allah će se udaljiti od njega i raskrinkati
ga u prisustvu prvih i potonjih generacija." "…i da ti neće ni u čemu
što je dobro poslušnost odricati", tj. u dobru koje si im naredio i zlu
koje si im zabranio, pa, stoga, neće svoja lica unakažavati, kose raščupati,
odjeću cijepati, niti naricati. U oba Sahiha od Abdullaha ibn Mes'uda prenosi
se da je rekao: (422) "Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: 'Nije naš onaj
ko se po licu udara, cijepa odjeću i nariče na predislamski način.'"
Također, u oba Sahiha, prenosi se od Ebu-Musa'a: (423) da se Allahov Poslanik,
s.a.v.s., odriče one koja leleče, čupa kosu i cijepa odjeću."
O vjernici, ne
prijateljujte s ljudima na koje se Allah rasrdio; oni su izgubili nadu da će
bilo kakvu nagradu na onom svijetu imati, isto kao što su izgubili nadu
nevjernici da će se njihovi umrli živi vratiti. "/13/
Na kraju ove sure, Allah, dž.š., zabranjuje prijateljevanje
sa nevjernicima kao što ga je zabranio i na samom početku, pa Allah Uzvišeni
kaže: "O vjernici, ne prijateljujte s ljudima na koje se Allah
rasrdio…", tj sa jevrejima i kršćanima i drugim nevjernicima na koje se
Allah rasrdio, koje je prokleo i koji su zaslužili udaljavanje i protjerivanje.
Pa kako da prijateljujete sa njima i smatrate ih prijateljima i sebi bliskima,
kada su oni izgubili svaku nadu u ahiret, tj. u nagrade i blagodati budućeg
svijeta po Allahovoj, dž.š., odredbi. "Isto kao što su izgubili nadu
nevjernici da će se njihovi umrli živi vratiti." O ovome postoje dva
stava: prvi je da će živi nevjernici izgubiti nadu za svoje bližnje koji su u
kaburima, da će se sastati s njima nakon toga, jer oni ne vjeruju u
proživjenje, niti u uzašće, tako da njihova nada u njih, po njihovu vjerovanju,
prestaje. Po drugom stavu misli se da će nevjernici koji se u kaburima nalaze
izgubiti nadu u svako dobro. Ibn - Mesud, r.a., kaže: "Kao što će
nevjernik očajavati kada umre i kada svojim očima vidi nagrade koje bi imao da
je bio povjerovao."
Tefsir Ibn Kesir
