"Kad ti
licemjeri dolaze, oni govore: 'Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik!',
i Allah zna da si ti, zaista, Njegov poslanik, a Allah tvrdi i da su licemjeri
pravi lašci." /1/"Oni su svoje zakletve štitom uzeli, pa od Allahova
puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju." /2/ "To je zato
što su vjernici bili, pa nevjernici postali, i onda su im srca zapečaćena, pa
ne shvaćaju." /3/ " Kad ih pogledaš, njihov te izgled ushićuje; a kad
progovore, ti slušaš riječi njihove - međutim, oni su kao šuplji naslonjeni
balvani, i misle da je svaki povik protiv njih. Oni su pravi neprijatelji, pa
ih se pričuvaj! Allah ih ubio kuda se odmeću!"/4/
Uzvišeni kazuje da se licemjeri izjašnjavaju kao muslimani
kada dođu Vjerovjesniku, s.a.v.s.; međutim, njihovo je unutarnje uvjerenje
potpuno suprotno. Zbog toga Allah, dž.š., kaže: "Kad ti licemjeri dolaze
oni govore: 'Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik'", tj. kada te
susretnu to manifestiraju, ali, uistinu, nisu takvi. Zato im se Allah, dž.š.,
suprotstavlja rečenicom u kojoj pojašnjava da je Muhammed, a.s., zbilja, Njegov
poslanik: "A Allah zna da si ti, zaista, Njegov poslanik", a potom
nastavlja: "i Allah tvrdi da su licemjeri pravi lašci", jer oni
istinski ne vjeruju u ono što govore i zbog toga ih Allah, dž.š., proglašava
lašcima "Oni su svoje zakletve štitom uzeli, pa od Allahova puta odvraćaju",
tj. štite se od ljudi lažnim zakletvama kojim potvrđuju istinitost onoga što
govore i na taj način oni obmanjuju one koji ne poznaju njihovo stvarno stanje
pa vjeruju da su muslimani. Ukoliko bi ih muslimani slijedili u njihovom
praktičnom životu i smatrali istinitim ono što izjavljuju, time bi oni
prouzročili veliku štetu muslimanima i islamu.
Stoga Uzvišeni kaže: "Pa od Allahova puta odvraćaju.
Ružno je, doista, kako postupaju." "To je zato što su vjernici bili,
pa nevjernici postali, i onda su i srca zapečaćena, pa ne shvaćaju", tj.
formirali su se kao licemjeri zbog povratka iz vjerovanja u nevjerstvo i što su
pravi put zanijekali i zamijenili stranputicom, pa je Allah zapečatio srca
njihova i oni ne shvaćaju, tj do njihovih srca ne može doprijeti uputa, niti
bilo kakvo dobro, stoga oni ne shvaćaju, niti mogu biti upućeni. "Kad ih
pogledaš, njihov te izgled ushićuje; a kad progovore, ti slušaš riječi
njihove", tj. njihova pojava te oduševljava, a jezici su im elokventni.
Slušatelj s pažnjom prati njihov govor zbog slatkoriječivosti koju posjeduju.
Usprkos svemu tome oni su krajnje preplašeni i strašljivi. U vezi s ovim
Uzvišeni kaže: "I misle da je svaki povik protiv njih", tj. kada god
dođe pojava, iz svoga straha misle da je spuštena zbog njih, kao što Allah, dž.š.,
reče: "...ne želeći da vam pomognu. A kad zavlada strah, vidiš ih kako
gledaju u tebe kolutajući svojim očima kao pred smrt onesviješćeni; čim strah
mine, oni vas psuju svojim oštrim jezicima." (33:19)
Zbog svega navedenog
Uzvišeni ističe: "Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj! Allah ih
ubio, kuda se odmeću", tj. kako Uputi leđa okreću radi zablude. Imam Ahmed
prenosi od Ebu-Hurejrea, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (443)
"Licemjeri imaju prepoznatljive osobine: - kada pozdravljaju - proklinju,
- otimačinom se hrane, - od plijena najviše vole ono što su utajili, - džamije
izbjegavaju, - namaz obavljaju na isteku njegova vremena, oholeći se,
nenaviknuti, niti se žele naviknuti na ispravno obavljanje, noću su poput
crvotočnih stabala, a danju izuzetno bučni."
"A kad im se
rekne: 'Dođite, Allahov Poslanik će moliti da vam se oprosti?', oni glavama
svojim tresu i vidiš ih kako nadmeno odbijaju." /5/ "Isto im je -
molio ti oprosta za njih ili ne molio, Allah im, zaista, neće oprostiti. Allah,
doista, narodu nevjerničkom neće na pravi put ukazati. " /6/ " Oni
govore: 'Ne udjeljujte ništa onima koji su uz Allahova Poslanika, da bi ga
napustili!' A blaga nebesa i Zemlje Allahova su, ali licemjeri neće da
shvate." /7/ "Oni govore: 'Ako se vratimo u Medinu, sigurno će jači
istjerati iz nje slabijeg!' A snaga je u Allaha i u Poslanika Njegova i u
vjernika, ali licemjeri neće da znaju." /8/
Allah, dž.š.,
saopćava o licemjerima: "A kad im se rekne: Dođite, Allahov će Poslanik
moliti da vam se oprosti - oni glavama svojim tresu", tj. oni odbijaju i
iz oholosti se suprotstavljaju onome što im se govori i na to s prezirom
gledaju. S tim u vezi, Uzvišeni kaže: “I vidiš ih kako nadmeno odbijaju";
za takav postupak Allah, dž.š., nagrađuje ih na sljedeči način: "Isto im
je - molio ti oprosta za njih ili ne molio, Allah im, zaista, neće oprostiti:
Allah, doista, narodu nevjerničkom neće na pravi put ukazati", kao što
Allah, dž.š., ističe u suri "Et-Tevbe" (To je već komentirano i u tom
su kontekstu navedeni brojni hadisi.)
Mnogi islamski
znanstvenici prve generacije smatraju da su gornje riječi objavljene zbog
Abdullaha ibn Ubejja ibn Selula, kao što ćemo to, ako Allah da, uskoro
podrobnije objasniti. U Allaha se pouzdamo i na Njega se oslanjamo. Muhammed
ibn Ishak u svom djelu "Es-Siri" kazuje: "Kada se Allahov
Poslanik, s.a.v.s., vratio u Medinu sa Uhuda, a Abdullah ibn Ubejj ibn Selul,
kako mu je prenio Ibn-Šihab ez-Zuhri, imao je posebno mjesto na kojem bi stajao
svakog petka i koje nije umanivalo njegov ugled niti ugled njegova plemena, a
sam je bio vrlo utjecajna ličnost. Kada bi Vjerovjesnik, s.a.v.s., petkom sjeo,
htio da održi ljudima hutbu, on bi ustao i rekao: ’Ljudi, ovo je među vama
Allahov Poslanik, s.a.v.s., Allah, dž.š., vam je njime počast ukazao i ojačao
vas. Zato ga potpomažite i dajte mu podršku, slušajte ga i pokorni mu budite',
potom bi sjeo i tako je prakticirao sve dok nije prije Bitke na Uhudu učinio
što je učinio - dok nije vratio trećinu vojske u grad - i tada je ustao da po
ustaljenoj praksi kaže uobičajno. Međutim, muslimani ga sa različitih strana
uhvatiše za odjeću rekavši: 'Sjedi, Allahov neprijatelju, ti toga nisi dostojan
poslije onoga što si učinio.’ On pođe prema izlazu prekoračavajući preko ljudi
i stalno ponavljajući: 'Tako mi Allaha, kao da sam rekao nešto čudno time što
sam učvršćivao njegovu poziciju.'
Neke ga ensarije sretoše na vratima džamje, pa ga upitaše:
'Teško tebi, šta je s tobom?' On reče: 'Ja sam učvršćivao poziciju Allahova
Poslanika, a njegovi ashabi nasrnuše na mene i izgrdiše me.’ Ensarije ga
posavjetovaše: 'Teško tebi, vrati se! Allahov će Poslanik tražiti oprosta za
tvoje grijehe’, a on reče: 'Allaha mi, ne treba mi da mi on traži
oprosta.'" Katade i Es-Sudi kažu: "Ovaj je ajet objavljen zbog
Abdullaha ibn Ubejja. Jedan mladić, njegov rođak je došao Allahovom Poslaniku,
s.a.v.s., pa mu je ispričao o Abdullahu i vrlo opasnim stvarima koje čini.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., pozvao ga je sebi, a Abdullah se zakune i odrekne
se svega spomenutog. Ensarije se okomiše na tog mladića, počeše ga prekoravati
i bojkotirati, a onda Allah, dž.š., objavi o Abdullahu ono što ste čuli.
Allahovom neprijatelju tada neko reče: 'A da odeš do Allahovog Poslanika,
s.a.v.s.', te on poče glavom nijekati, tj. 'nisam voljan to učiniti.'"
Hafiz Ebu-Bekr el-Bejheki prenosi od Džabira b. Abdullaha da je rekao: (444)
"Bili smo sa
Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., na jednom ratnom pohodu kada jedan muhadžir
udari ensariju, pa ensarija zavika: 'Ensarije!’ Muhadžir zovnu: 'Muhadžiri!’
Allahov Poslanik, s.a.v.s., tada jasno obznani: 'Kakvi su to džahilijetski
povici? Klonite se, jer šire ogavan smrad.'" Abdullah ibn Ubejj ibn Selul
kaže: "Već su ih počeli prakticirati, a Allaha mi, ako se vratimo u
Medinu, sigurno će jači iz nje istjerati slabijeg", Džabir iznosi podatak
da su u trenutku kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., stigao u Medinu, ensarije
bile brojnije od muhadžira, zatim su se muhadžiri nakon toga namnožili i
postali brojniji. Omer je, r.a, nakon gornjih Selulovih riječi, rekao:
"Pusti me da ubijem ovog licemjera, a Vjerovjesnik mu, s.a.v.s., reče:
’Ostavi ga, počet će pričati da Muhammed ubija svoje ashabe." (Ahmed,
El-Buhari i Muslim u sličnoj verziji) Imam Ahmed prenosi od Zejda ibn Evkama da
je rekao: (445) "Bio sam sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., u vojnom
pohodu na Tebuk kada je Abdullah ibn Ubejj rekao: ’Ako se vratimo u Medinu, iz
nje će sigurno jači istjerati slabijeg’, pa sam otišao Vjerovjesniku, s.a.v.s.,
i to mu prenio, a on reče: ’Abdullah ibn Ubejj kune se da on ništa od toga nije
rekao’, pa me je moj narod počeo prekoravati govoreći mi: ’Šta si želio ovim?’
Otišao sam i zaspao potišten i tužan, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., posla po mene i
reče mi: ’Allah je objavio opravdanje tebi i dokaz da si istinu govorio’, i bio
je objavljen ajet: "Oni govore: Ne udjeljujte ništa onima koji su uz
Allahaova Poslanika, da bi ga napustili'" - do riječi: "Ako se
vratimo u Medinu, sigurno će jači istjerati iz nje slabijeg." (El-Buhari,
Et-Tirmizi, En-Nesai) Muhammed ibn Isak ibn Jesar kazuje da mu je prenio Asim ibn
Omer ibn Katade: (446)
"da je Abdullah ibn Abdullah ibn Ubej, kada je čuo šta
je njegov otac uradio, došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao mu:
'Allahov Poslaniče, saznao sam da želiš ubiti Abdullaha b. Ubeja zbog onoga što
si čuo o njemu, pa ako to namjeravaš učiniti, naredi to meni, ja ću ti donijeti
njegovu glavu; a tako mi Allaha, cijelo pleme Hazredž zna da u njemu nije bilo
nikoga ko je poslušniji bio svome ocu od mene. Plašim se da ćeš nekom drugom
narediti da ga ubije, te taj to i učini, a meni moja duša ne dopusti da gledam
ubicu Abdullaha b. Ubejja kako slobodno hoda među ljudima i ja ga ubijem. Pa
tako ubijem pravovjernog zbog nevjernika i time zaslužim džehenemsku kaznu.'
Allahov mu Poslanik, s.a.v.s., reče:
'Ne, nego ti budi
ljubazan prema svome ocu i ljepo se ophodi prema njemu što je ostao sa
nama.'" Ikrime, Ibn-Zejd i drugi navode (447) da je ovaj Abdullah ibn
Abdullah stao na ulazu u Medinu kada su se ljudi vraćali u grad i isukao svoju
sablju, pa su ljudi prolazili pokraj njega, a kad dođe njegov otac Abdullah ibn
Ubejj, sin mu reče: 'Natrag!’ Pa mu on reče: 'Šta ti je, bolan bio?!' 'Allaha
mi, nećeš ovuda proći dok ti to ne dozvoli Allahov Poslanik, s.a.v.s., jer on
je od jakih, a ti si od slabih.’ Kada Allahov Poslanik, s.a.v.s., naiđe, a on
je išao na začelju vojske, Abdullah b. Ubejj mu se požali na svoga sina, a sin
reče: 'Allaha mi, Allaha mi, Allahov Poslaniče, on neće ući u Medinu dok mu to
ti ne dozvoliš.’ Allahov Poslanik, s.a.v.s., tada mu dozvoli, a sin ocu reče:
'Pošto ti je dozvolio Allahov Poslanik, s.a.v.s., sada možeš proći!"
"O vjernici,
neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji
to učine, bit će izgubljeni." /9/ "I od onoga čime vas Mi
opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne:
'Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju
udjeljujem i da dobar budem!'" /10/ "Allah sigurno neće ostaviti u
životu nikoga kome smrtni čas njegov dođe; a Allah dobro zna ono što vi
radite." /11/
Allah, dž.š., naređuje Svojim pravovjernim robovima da Ga se
mnogo sjećaju, a istovremeno im zabranjuje da ih od toga odvrate njihova
imovina i potomstvo. Ko ne bude obraćao pažnju na ovu naredbu i zabranu sam će
sebe upropastiti na Sudnjem danu, a zatim ih podstiće na trošenje imetka na
Njegovu putu. Uzvišeni kaže: "I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo
udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dodje, pa da onda rekne: 'Gospodaru
moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš pa da milostinju udjeljujem i da
dobar budem!'" Svaki će se rasipnik kajati na samrti i cijelo vrijeme
tražit će, pa makar jedan čas, života više da bi nadoknadio ono što ga je
mimoišlo; međutim, to su puste želje, a kako li će tek nevjernici?!
O tome Uzvišeni kaže:
"Ti opominji ljude danom kada će im kazna doći, kad će oni koji su se
ogriješili prema sebi - govoriti: 'Gospodaru naš, ostavi nas još samo kratko
vrijeme, odazvat ćemo se pozivu Tvome i slijedit ćemo poslanike! a zar se prije
niste zaklinjali da nećete na onaj svijet?" (14:44) "Kad nekom od
njih smrt dođe, on uzvikne: 'Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u
onome što sam ostavio 'Nikada!' To su riječi koje će on uzalud govoriti - pred
njima će prepreka biti sve do dana kada će oživljeni biti." (23:99-100)
"Allah sigurno neće ostaviti u životu nikoga kome smrtni čas njegov dođe;
a Allah dobro zna ono što vi radite", tj nikome se neće produžiti vijek
njegova življenja nakon njegova isteka. "A Alah dobro zna ono što vi
radite", tj. savršeno dobro zna i obaviješten je o tome ko je iskren u
svojim izjavama i traženju odgode, a ko bi se, kada bi bio vraćen u život,
vratio činjenju grijeha koje je i ranije prakticirao.
Tefsir Ibn Kesir
